Objavljeno u Književnoj republici, god. 1, br. 11-12 (2003), Zagreb, str. 176-200.

 

 

Snježana Kordić

 

Mitovi jezičnih ideologa

 

(odgovor S. Babiću, L. Auburgeru, S. Damjanoviću i V. Grubišiću)

 

 

Nakon što sam kritički analizirala tekstove kojima su se Leopold Auburger, Vinko Grubišić i Stjepan Damjanović uključili u diskusiju o nazivu jezika, uslijedile su njihove reakcije u Književnoj republici (3-4 str. 205-224, str. 225-230 i 7-8 str. 203-208), na koje sad odgovaram. Budući da sam određen broj pitanja već obradila prilikom odgovaranja drugim diskutantima i da se ista pitanja pojavljuju i kod autora na čije tekstove se sada osvrćem, upućujem ih na svoj IV. i V. odgovor kako ne bih ponavljala već napisano.[1] Jedan od autora, L. Auburger, završava svoje javljanje (223) ukazivanjem na najnoviju knjigu Stjepana Babića, koju sam u međuvremenu također kritički analizirala u Književnoj republici (5-6 str. 161-173), pa je i ta recenzija svojevrsni odgovor Auburgeru. Novi sudionik diskusije o nazivu jezika, S. Babić, za razliku od trojice gore nabrojanih diskutanata svoje prvo i dok ovo pišem jedino javljanje objavio je ne u časopisu u kojem diskusija teče, nego u tjedniku Fokus, čime je pokušao ovu temeljnu filološku temu degradirati na raspravu novinske razine. Budući da je S. Babić godinama u najvećoj mjeri doprinosio odbacivanju znanstvenih kriterija kod ove teme i da se u spomenutom tjedniku javio s tekstom u pet nastavaka (u br. 174-178), osvrnut ću se ovdje i na taj tekst.

U svojoj najnovijoj reakciji Auburger ponovo ističe pojam čistoće jezika (212-213, 219-220). Pritom zaboravlja poznatu činjenicu na koju Pohl (1992, 24) podsjeća: »Ne postoje ’čisti’ jezici [...] Na razini jezika nikad nije postojala ’netrpeljivost prema stranome’, jezični dodiri i razmjena jezičnog materijala uvijek su bili nešto prirodno, spontano, dok je jezično razgraničavanje prema susjedu koji drugačije govori ili čak isključivanje njega uvijek neprirodno i abnormalno«. Tu neprirodnost i abnormalnost Auburger želi prikazati kao stalno svojstvo Hrvata, koje se ispoljava u vjekovnom odbacivanju internacionalnih riječi, proglašavanju uobičajenih riječi srbizmima i forsiranju nekih navodno hrvatskih umjesto njih. No, za te navodno hrvatske Bockholt (1990, 609) s pravom zapaža da uopće nisu karakteristične za čitavu Hrvatsku pa čak ni za čitav glavni grad, nego samo za jedan uski krug ljudi. Također zapaža da se u Hrvatskoj lakše može naći primjera upotrebe onih riječi koje se proglašavaju navodno srpskima, nego onih koje se forsiraju kao navodno hrvatske. Völkl (1999, 330) primjećuje »da većina Hrvata nije spremna slijediti ekstremne puriste. Na mnogo mjesta čuju se prigovori, a pogotovo se slobodni tisak (Feral Tribune i dr.) osvrće na takve novotvorenice i ne oklijeva s kritičkim komentarima«. Dąbrowska (1998, 22, 28-29) također ističe kritičke komentare u Feralu i citira ih. Postojanje velikog broja govornika u Hrvatskoj koji se ne slažu s purizmom ne čudi jer »jezični purizam ima samo onda nekakav motiv kad se jedan dio društva - najčešće je to čak veći dio - ne ponaša u skladu s njim. Jezični puristi žele te nepokorne dijelove društva privesti ’čistoj’ upotrebi jezika odnosno varijante« (Ammon 1995, 185). Sve to znači da Auburger nije u pravu kad jezični purizam predstavlja kao sveopću težnju hrvatskih govornika, tim više što je poznato da je purizam kao pojava »umjetan i u njega su uključeni učenjaci, a ne prosječni govornici« (Brincat 2003, 155).

A da se kod onih »učenjaka« koji su uključeni u purističke djelatnosti ne može raditi o pravim lingvistima, vidljivo je iz lingvističke definicije u kojoj se purizam određuje kao »termin koji se u lingvistici koristi pejorativno za karakteriziranje načina razmišljanja koji jezik gleda kao nešto što je potrebno čuvati od vanjskih procesa koji ga zahvaćaju i mijenjaju, npr. od pritisaka iz drugih dijalekata i jezika (npr. od posuđenica) i od varijacija koje unosi razgovorni jezik. Tu ’purističku’ brigu lingvisti smatraju neumjesnom, naglašavajući neminovnost jezičnih promjena kao odraz društvenog, kulturnog i psihološkog razvoja« (Crystal 41997, 316). Kritizirajući puristička zalaganja R. Katičića protiv internacionalizama, Schubert (1997, 90-91) ističe »da su internacionalizmi neophodni za komunikaciju izvan državnih granica i u stručnom jeziku, koji koristi jednoznačno definirane i internacionalno upotrebljavane stručne termine« te da »je problematično, osim toga, uklanjanje internacionalizama i s obzirom na ujedinjavanje Evrope, za koje internacionalizmi imaju veliku praktičnu vrijednost«, što bi Auburger trebao imati u vidu kad spominje Hrvatsku u kontekstu Evropske unije (206). A za Katičićev argument protiv internacionalizama, citiran kod Schubert (1997, 90), kako su hrvatske zamjene bolje jer zvuče starinskije, a »Starinsko... stvara poseban ugođaj. Vrlo je ekspresivno«, potrebno je reći da Katičić ima pravo voljeti srednjovjekovni ugođaj, ali ne bi smio zaboraviti da ima i takvih koji više vole ugođaj 21. stoljeća.

Purizam, dakle, nije svojstvo jezika, nego pojedinih jezičnih djelatnika. Oni koji poput Auburgera ističu upravo purizam kao hrvatsko obilježje jezika »od njegovih početaka do danas« (219-220) i od Hrvata zahtijevaju da se zato s njime identificiraju, prešućuju da je purizam »jezični ekvivalent ksenofobiji i pretjeranoj društvenoj potrebi za razgraničavanjem« (Coulmas 1996, 83), da je on posljedica nacionalističkog shvaćanja jezika (Gardt 2000b, 263) te da »se ne smije zaboraviti da prerevno propagiranje jezičnih posebnosti kao nacionalnih obilježja znači korak nazad u jezično orijentirani nacionalizam 19-og stoljeća« (Pohl 1997, 72). Prešućuju da »postoje dokazi da je jezik u totalitarnim sredinama ’purističkiji’ nego u demokratskim sredinama. To je jedan od prostora ideološkog reguliranja. U slučaju nekih fašističkih režima poput nacionalsocijalizma u Njemačkoj to je rezultat rasističke ideologije« (Clyne 1997, 490). Ne spominju da je purizam u Njemačkoj najviše cvjetao u doba Trećeg Rajha (Härle 1996, 29-30) te da je »čišćenje jezika«, tj. »purizam«, »lov na strane riječi« »u prvim godinama vladavine nacionalsocijalizma dosegao svoj vrhunac« (Polenz, iz Härle 1996, 29-30).

Puristički nastrojenih pojedinaca može se naći u svim sredinama i u svim vremenima, razlika je u tome da li će neki režim stati iza njih i dati im službenu podršku kako bi svoje stavove mogli nametati drugim članovima društva. Ali čak i tada govornici izražavaju svoj protest protiv purizma: »U totalitarnim državama uobičajeni siguran i diplomatski način pokazivanja protesta je da se prihvati službeno propisani jezik, ali da se koristi ironično ili da se parodira« (Clyne 1997, 493). Oštrina sukoba između purista i drugih članova društva vidljiva je iz Ammonovih riječi (1995, 186) da »je puristički rat unutar nacionalne varijante u osnovi građanski rat jer se u prvom redu odvija između članova iste nacije«.

Kad se zna da je purizam izraz jezičnog nacionalizma, čija svojstva su poistovjećivanje jezika s narodom, kulturom, nacijom, dobrim vladanjem, moralom, državom i porijeklom (Gardt 2000b, 248), onda je poražavajuće čuti da upravo takvo poistovjećivanje koriste kao svoju »argumentaciju« jezikoslovci u Hrvatskoj. Posežu i za tvrdnjom o ugroženosti domaće jezične, narodne i kulturne zajednice od strane drugih jezika, naroda i kultura, a to je još jedno tipično svojstvo jezičnog nacionalizma (Gardt 2000b, 248). O takvom gledanju na jezik kao na sredstvo nacionalne identifikacije Reichmann (2000, 454-455) uočava da je karakteristično za jezične ideologe te nastavlja da će njihove djelatnosti s ciljem iskorištavanja jezika za osnovnu jedinicu nacije svaki lingvist »morati raskrinkavati kao ono što jesu« - a ne šutjeti kako predlaže S. Damjanović (207), koji kaže da su tihi (u koje i sebe ubraja) »popravili situaciju«. Problem i jest u tim tihim »intelektualcima« jer oni svojom tišinom omogućuju nekolicini šarlatana da rade s jezikom ovo što rade.

Gröschel (2003, 185) uočava da na našim prostorima danas »vlada klima ideologiziranja jezika i inzistiranje na jezičnoseparatističkom monopolu tumačenja u tamošnjim vodećim lingvističkim krugovima«. Ressel (2000, 231-232) zapaža da domaći lingvistički krugovi idu tako daleko da kriminaliziraju neistomišljenike: »Naravno da se ne može običnim mijenjanjem zakona i administrativnim naredbama jezike s njihovom gramatičko-leksičkom strukturom promijeniti preko noći. Može se, međutim, lansirati ili masovno podupirati jedan drugi način gledanja pojava, njemu davati prednost, a alternativne načine promatranja marginalizirati ili čak kriminalizirati, tj. pobrinuti se da se oni više ne čuju, da se ne šire, odnosno da budu obilježeni žigom politički zastarjelog«.

Koliko u pozadini purističkih djelatnosti leži izokrenuti pristup stvarnosti, vidi se i po tome što se puristi bore protiv osnovnog načina postojanja jezika - protiv njegove upotrebe: »Kao što knjižničaru može biti najvrednija knjižnica ona koja je zaštićena od korištenja, tako je jezičnom ideologu onaj jezik najsavršeniji koji se ne koristi. Upotrebu svakako smatra štetnom za ispravnost, čistoću i analogiju« (Reichmann 2000, 454). Iza izraza čistoća skriva se, prema Reichmannu, shvaćanje da jezik ima tim veću vrijednost za nacionalnu identifikaciju što je manje ’onečišćen’ utjecajima iz drugih jezika, iz stručnog jezika, iz razgovornog jezika itd. Ali da takvi utjecaji u stvarnosti ne ugrožavaju nacionalnost, pokazuje i tekst Berlinske akademije znanosti iz 1918. u kojem se kritizira purizam nekih njemačkih filologa i navodi da engleski jezik ima mnogo više stranih riječi nego njemački, pa da zbog toga ipak nikad nije patio inače senzibilni nacionalni osjećaj Engleza (Gardt 2000b, 265). U tekstu se ističe da su strane riječi »važni svjedoci kulturnog života jednog naroda, spomenici njegove povijesti oformljivanja, njegovih dodira s drugim narodima, od kojih je primao vrijedan duhovni i tehnički dobitak. Bogatstvo stranim riječima je upravo obilježje razvijenog kulturnog jezika, ono je neophodno obogaćivanje i čak profinjivanje mogućnosti izražavanja«.

 Bez obzira na želje jezičnih ideologa, jezik nije nužno sredstvo za nastanak nacije, što pokazuje Brückmüller (iz Ammon 1995, 203): »I da li to jezik stvarno sam napravi? [Misli se: Da li jezik sam dovede do ujedinjenja nacije? U. A.] Mi smatramo: ne. Jer suprotni primjeri su stvarno i previše brojni i upečatljivi, od Švicaraca, koji su sigurno Švicarci (...) [a ne Nijemci! U. A.], do Amerikanaca, koji nisu Englezi, Brazilaca, koji nisu Portugalci. Isto kao što Srbi i Hrvati usprkos zajedničkom srpskohrvatskom jeziku energično odbijaju da ih se ubroji u jednu naciju«. Wiesinger (2000, 525) također utvrđuje da je »veza nacije i jezika jednako malo data prirodom kao i shvaćanje veće grupe ljudi da su jedna nacija. ’Naprotiv, nacija predstavlja povijesno i kulturno uvjetovanu kategoriju promatranja, interpretiranja i uračunavanja, čija je izgradnja - koja je u svakom pojedinačnom slučaju mogla i drugačije proteći - zasnovana u različitim povijesno-političkim odnosima’«. Da je nacija nastajala, pravila se, da nije bogom data, ističe i Gardt (2000c, 2): »Nacije - a u tome se izgleda novija istraživanja slažu - nisu jednostavno ’tu’ kao povijesni entiteti, nego ih se napravi tamo gdje se želi, one se [...] izmisle«. Stoga ne samo da je znanstveno neutemeljeno pozivati se na nekakvu srednjovjekovnu hrvatsku naciju, nego je znanstveno još neutemeljenije to navoditi kao dokaz da su hrvatski i srpski danas različiti jezici, kako čini Damjanović (208). Nacije u suvremenom smislu riječi nastajale su u Evropi tek od 18. stoljeća: »Literatura na tu temu govori u prilog shvaćanju nacija kao proizvoda određenih društvenih i ekonomskih uvjeta koji postoje od sredine osamnaestog stoljeća kao produkt ’modernizacije’« (Barbour 2000, 3). Tako da »suprotno od mnogih popularnih mišljenja, nacije u modernom smislu su relativno nova pojava« (Barbour 2000, 3).

Citirajući »definiciju nacije kao: ’imenovana ljudska populacija čiji članovi dijele povijesni teritorij, zajedničke mitove i povijesno pamćenje, masovnu javnu kulturu, zajedničku ekonomiju i zajednička javna prava i dužnosti’«, Barbour (2000, 4) kaže da iz te definicije »vidimo da nacije, u modernom smislu, mogu biti samo relativno nova pojava. Prije dolaska tiska masovna javna kultura je nezamisliva. Zajednička javna prava i dužnosti su nesprovodive ako nije moguće relativno brzo putovanje unutar dotičnog teritorija [...]. Nacija u modernom smislu ne može postojati bez zajedničkog shvaćanja identiteta, a da bi ljudi dijelili zajednički identitet mora biti garantiran određeni minimalni nivo komunikacije među njima«. Do istog zaključka dolaze i drugi autori, npr. Törnquist-Plewa (2000, 184): »Nacionalizam kao masovni pokret i nacija kao ideja o zajednici prihvaćena od strane svih društvenih slojeva date populacije moraju se smatrati relativno kasnom pojavom jer njihovo pojavljivanje nije bilo moguće bez osnovnih ekonomskih, društvenih i političkih preduvjeta. Politička emancipacija najnižih društvenih klasa i njihovo sudjelovanje u kulturi zajedno s drugim klasama, značajan stupanj društvene mobilnosti i tehnički napredak koji omogućuje masovno širenje ideje o naciji - sve to je bilo moguće jedino u modernim društvima«.

Kad se te spoznaje primijene na hrvatsku naciju, onda se može reći da jedan novinski članak grupe autora lingvista iz 1998. spomenut u Grčevićevom tekstu u Republici (7-9, 2002, str. 225) primjereno prikazuje nastanak hrvatske nacije. Njegovi autori govoreći o sredini 19. stoljeća podsjećaju da su tada stvari u društvenom životu stajale sasvim drugačije nego danas. Moderne nacije još nisu bile formirane i većina štokavaca katolika nije imala ni srpsko ni hrvatsko opredjeljenje. Oni su se tek pod utjecajem katoličke crkve, koju je običan narod bez pogovora slušao, postepeno tada počeli osjećati Hrvatima (o izrastanju nacionalne pripadnosti iz religijske i o poistovjećivanju religijske i nacionalne pripadnosti v. Friedman 1999, 6). Formiranje hrvatske nacije potpomognuto je i vještim političkim potezom zagrebačkih filologa, koji su uzdigli u rang standardnog jezika štokavski, a ne teritorijalno bitno ograničeniji kajkavski. Dotad jezično razjedinjeni, katolici su se čvrsto ujedinili pod hrvatskim imenom u standardnom jeziku utemeljenom na štokavskom. Kad Babić (178) svoje današnje povezivanje lingvistike s politikom pokušava opravdati govoreći da je nastanak standardnog jezika politička odluka, zaboravlja da se ta odluka danas ne donosi jer je donešena već prije 150 godina. Da se Zagreb u 19. st. odlučio za kajkavski, ne samo da je upitno da li bi došlo do ujedinjenja Dalmacije, Hrvatske i Slavonije u trojednu kraljevinu, nego bi i uzimanje kajkavske osnovice dalo za rezultat varijantu policentričnog jezika, samo se u tom slučaju ne bi radilo o varijanti standardnog jezika kojim se služe Srbi, nego o varijanti standardnog jezika kojim se služe Slovenci. Jedino je čakavska osnovica, koja je teritorijalno najograničenija, mogla poslužiti za izgradnju jednog Ausbau-jezika, ali da se taj dijalekt uzeo za osnovicu standardiziranja, također je upitno da li bi došlo do ujedinjenja teritorija na kojem se danas prostire Hrvatska.

Budući da se »nijedna kultura ne može smatrati jakom i vitalnom ako nije u stanju baviti se svojom vlastitom poviješću na otvoren i kritički način« (Joseph 1987, x), neprimjereno je uljepšavati povijest prikazujući je laički i teleološki kao da je postojao kompaktan hrvatski narod s hrvatskim jezikom »od izdvajanja iz praslavenske zajednice do danas«, kako čini Damjanović (208). Upravo time što ideologiziraju jezik kao nacionalni simbol hrvatski filolozi potvrđuju da se Hrvatska nalazi među onim novim državama za koje vrijedi sljedeće: »Većina novih država je nastala bez onog zajedništva osjećaja, teritorija, administrativne organizacije, jezika i kulturne tradicije koje se uzima zdravo za gotovo [...]. Zajednički nacionalni jezik nužno postaje neophodan za promociju nacionalnosti i time nacionalnog jedinstva« (Passin, iz Joseph 1987, 72). Da je ideologiziranje jezika znak pomanjkanja nacionalnih veznih sredstava i traganja za njima, uočava i Fishman: »Odsutnost zajedničkog etničkog i kulturnog identiteta kod novih nacija (koji bi vrijedio za čitavu naciju) vodi ka planiranju i kreiranju identiteta pomoću nacionalnih simbola... To je točka na kojoj se često koristi nacionalni jezik kao ujedinjujući simbol (zajedno s nacionalnom zastavom, nacionalnim vladarom, nacionalnom misijom itd.)« (iz Joseph 1987, 72).

Ističući da piše svoj članak s ciljem »revizije nacionalnog pisanja povijesti koje falsificira njen stvarni tok«, Zett (1978, 283-284, 290) pokazuje kako dosadašnji uobičajeni stavovi o Hrvatskoj do 1526. polaze od pogrešnih postavki: »čak u znanstvenim radovima, a o popularnima da i ne govorim, kojima se to podrazumijeva samo po sebi« prikazuje se hrvatska povijest kao da je od 7. stoljeća postojala hrvatska nacionalna svijest i nacionalni teritorij koji odgovara današnjem, a »imena naroda i zemalja koja stoje u izvorima i njihove pridjevske izvedenice nerijetko se sužavaju na ’hrvatsko-srpsku’ alternativu, npr. na besmisleno pitanje da li je srednjovjekovna Bosna ili Republika Ragusa bila srpska ili hrvatska«. O Slavoniji Zett utvrđuje sljedeće: »Srednjovjekovna Slavonija je doduše bila područje naseljeno Slavenima (s iznimkom istočnih dijelova i Srijema, gdje se mora pretpostaviti prilično velik udio mađarskog stanovništva), ali ne Hrvatima. Tek kasniji razvoj je donio sa sobom da nije i na jugu srednjovjekovne Mađarske nastala jedna vlastita slavenska ’nacija’, kao što je nastala na sjeveru Mađarske, Slovaci [...]«. U istraživanju povijesti pokazuju se »prvotno ’hrvatsko’ područje i prvotno ’slavonsko’ područje u srednjem vijeku kao dva potpuno različita slavenska područja«. Naziv hrvatski se u prošlosti »pojavljivao na znatno ograničenijem teritoriju nego što se općenito smatra i stoga je povijest hrvatske samosvijesti starijeg doba potrebno bitno korigirati«. Ne samo u daljoj prošlosti nego čak i »u 19. st. npr. katolici u Slavoniji nisu koristili etnonim Hrvat, a svoj jezik zvali su slavonski ili šokački« (Friedman 1999, 6). Da nije u redu primjenjivati današnje nacionalne oznake na južne Slavene do 19. st., napominje i Gröschel (2003, 166) govoreći o bosanskim muslimanima: »Ti muslimani su potomci katoličkih i pravoslavnih južnih Slavena koji su za vrijeme turske vlasti prešli na islam. Nazivati ih islamiziranim Hrvatima i Srbima značilo bi anakronistički projicirati na ranija stoljeća nacionalne pojmove koji su se potpuno razvili u samoodređivanju tek od početka 19. st.«.

Upravo pomoću projiciranja današnjih nacionalnih pojmova u povijest pokušavaju Damjanović (208), Auburger (usp. III, 247-248) i drugi odgovoriti na pitanje da li je suvremeni jezik u Hrvatskoj, Srbiji, BiH i Crnoj Gori jedan jezik. Kako je iz dosadašnjeg izlaganja vidljivo, oni ne samo da odgovor na pitanje o suvremenom stanju jezika krivo traže u pozivanju na povijest i na naciju, nego i pojmovima nacije i povijesti neispravno pristupaju. Damjanovićevoj primjedbi da »se diskusija vodi uglavnom o odnosu suvremenih jezičnih standarda, a ja nisam siguran da je to dobar put. Jer jezik je jezik i po svojoj povijesti« (208) može se uzvratiti da je sasvim logično, a i jedino opravdano tražiti odgovor o suvremenom stanju jezika tako što se promatra njegovo suvremeno stanje, a ne povijest (osim toga, upravo povijest na koju se poziva vraća ga za samo 1200 godina na onu točku kad su svi slavenski jezici bili jedan jezik, v. Panzer 1991, 244). A od suvremenog stanja i suvremene teorije kojom se ono opisuje bježe svi dosadašnji diskutanti. Prilikom pokušaja obrane svojih stavova nijedan od četvorice diskutanata nije se ni usudio suočiti s jezgrom mog pisanja - s činjenicom da se i u hrvatskom slučaju radi o standardnoj varijanti jednog policentričnog standardnog jezika kojim govore još neke južnoslavenske nacije u nama susjednim državama koristeći druge varijante istog jezika. Preskakanjem te teme diskutanti pokazuju da odustaju od osporavanja navedenog zaključka odnosno od toga da uopće počnu pisati o temi diskusije. A teorija policentričnih jezika se ne može preskočiti kad se ona već desetljećima primjenjuje na opis brojnih jezika, navodi u lingvističkim leksikonima, raspolaže priznatim kriterijima, rezultati su joj lingvistički zasnovani i stoga prihvaćeni u svijetu.

Iz prikaza razvoja teorije policentričnih jezika i njenih pojmova (Ammon 1995, 42-49) može se saznati npr. da pojam nacionalne varijante potječe iz ruske lingvistike, a pojam policentričnog jezika iz američke i njemačke lingvistike te da su oba pojma već duže vrijeme objedinjena u jednoj teoriji. Jer policentrični standardni jezik uvijek čine njegove standardne varijante, a standardne varijante su uvijek varijante nekog policentričnog standardnog jezika. Ti pojmovi pripadaju istoj pojavi, a razlika među njima je potjecala od toga što se pojavi pristupalo s njenih različitih krajeva. Ammon navodi i da se pojam policentričnog jezika krivo pripisuje H. Klossu, a ustvari potječe od američkog sociolingvista W. A. Stewarta. Kad Katičić (1995, 78) želi teoriju policentričnih jezika prikazati neprihvatljivom govoreći da ona može sugerirati neravnopravnost varijanata, prešućuje da »pojmovi policentrični ili polinacionalni jezik ne sugeriraju odnose dominacije među različitim centrima jednog jezika. Naprotiv, oni su uvedeni i koriste se s ciljem da naglase načelnu ravnopravnost različitih nacionalnih varijanata jednog jezika. Ta načelna ravnopravnost ima svoju osnovu u državnoj suverenosti u nacionalnoj svijesti dotičnih jezičnih centara« (Ammon 1995, 496).

Budući da se Auburger (222) slaže s tim da je zadatak znanosti traženje istine, onda bi mu moglo biti poznato i da su osnovni »kriteriji znanstvenosti sistematičnost, ponovljivost i argumentiranost tvrdnji« (Baasner/Zens 22001, 43). Primjena kriterija ponovljivosti znači u ovom slučaju da ako su npr. engleski, njemački, francuski, španjolski i portugalski policentrični standardni jezici koji se uvijek ostvaruju u jednoj od svojih standardnih varijanti, onda je i srpskohrvatski, koji se uvijek ostvaruje u jednoj od svojih standardnih varijanti, također policentrični standardni jezik. Ne može jedno pravilo važiti za kroatiste, a drugo za filologe ostatka svijeta, nego mora biti ponovljivo za sve slučajeve iste vrste (v. i Kordić 2003).

Damjanović (208) želi relativizirati postojanje kriterija za utvrđivanje da li se radi o jednom jeziku ili o nekoliko jezika: »Pitanje je dakle gdje ćemo povući onu crtu koja dijeli jezik od jezika. U tome nema sloge i koje god mišljenje zastupali, morate biti spremni na vrlo teška iskušenja pri obrani svojega gledišta«. Takvom relativiziranju je cilj sugerirati da nema kriterija pa da onda sve može biti kriterij. Isto tako, poriče i uzajamnu razumljivost kao kriterij: »Ali to da se s nekim razumijete ili ne razumijete uopće ne može biti (jedini) kriterij jer nerazumijevanja ima jako puno između govornika koji po uobičajenim jezikoslovnim gledištima pripadaju istom jeziku«. Morao bi, međutim, biti i sam svjestan da se tu radi o sasvim drugom tipu nerazumijevanja: takvo nerazumijevanje se u lingvistici ne uzima kao kriterij kod klasificiranja jezika jer bi po njemu ispalo da npr. u Hrvatskoj ima toliko raznih jezika koliko ima stanovnika. I samom Damjanoviću bi upala u oči razlika u razumijevanju kad bi probao govori s nekim iz Beograda i s nekim iz Budimpešte. Poput Damjanovića, Babić (174) također kaže da »nemamo čvrstih znanstvenih kriterija što ćemo smatrati jednim jezikom, a što različitim«. Međutim, lingvistika ne bi mogla biti znanstvena disciplina kad ne bi imala kriterije za određivanje svog predmeta istraživanja - jezika. Da kriteriji postoje i da su dobro poznati, vidi se i u Ammonovoj knjizi (1995, 2-11), gdje se za određivanje da li se radi o jednom policentričnom jeziku ili o nekoliko jezika primjenjuju kao kriteriji stupanj lingvističke sličnosti i međusobna razumljivost (u knjizi se objašnjava i kako se one mjere te nude primjeri). Za jezik u Njemačkoj, Austriji i Švicarskoj je neosporno da “standardni njemački jezik tih različitih država pokazuje itekako primjetne razlike” (Ammon 1995, 1). A da se usprkos tim razlikama radi o jednom standardnom njemačkom jeziku, dokazuje se pomoću lingvističke sličnosti triju varijanata njemačkog i njihove uzajamne razumljivosti (Ammon 1995, 5-11). I za druge standardne varijante nekog policentričnog jezika vrijedi da je lingvistička sličnost između njih velika i njihova međusobna razumljivost također, te da stoga čine isti jezik.

Damjanović poriče i lingvističku sličnost kao kriterij (208): »Kriterij (jedini) ne može biti ni (ne)podudarnost fonema, morfema i sl. jer ruski iz 15. i ruski iz 21. stoljeća ne podudaraju se u tom pogledu, a drže se istim jezikom, samo njegovim različitim etapama«. Kao prvo, bitno je u kojoj mjeri se »ne podudaraju« jer kad se pogleda 15. stoljeće, vidi se da je razlika između ruskog u 15. st. i npr. francuskog u 15. st. bitno veća od razlike između ruskog iz 15. i ruskog iz 21. st. Pa i Damjanović od prije 30 godina se razlikuje od današnjega, ali se i onda i danas još više razlikuje od bilo koga drugog. Nadalje, Damjanović bi kao filolog, lingvist i dijakroničar morao znati da je presjek stanja u istom vremenu (sinkronija) jedno, a praćenje razvoja kroz vrijeme (dijakronija) drugo. Kad se želi dobiti odgovor na pitanje da li su suvremeni jezik u Austriji i jezik u Njemačkoj varijante istog jezika ili su različiti jezici, onda se ne uspoređuje 15. st. s 21. st., nego se uspoređuje današnji oblik fonema, morfema itd. jezika u Austriji s današnjim oblikom fonema, morfema itd. jezika u Njemačkoj (v. npr. Wiesinger 1988, 22-28).

U gore citiranim Damjanovićevim rečenicama stoji i kod lingvističke sličnosti i kod razumljivosti u zagradi uz »kriterij« riječ »jedini«, pa se može podsjetiti da se radi o tri kriterija: jedan je uzajamna razumljivost (komunikativni), drugi je lingvistička sličnost (sistemskolingvistički), treći je dijalekatska osnovica standardnog jezika (genetski). Ti kriteriji su povezani jedan s drugim jer kad imamo posla s istom dijalekatskom osnovicom standardnog jezika, logično je očekivati ogromnu lingvističku sličnost, a isto tako i potpunu razumljivost. Ili, obrnutim redoslijedom, ako je razumljivost potpuna, mora i lingvistička sličnost biti ogromna, a ona proizlazi iz zajedničke dijalekatske osnovice.[2]

Koliko god se S. Babić (175) trudio tražiti razlike između hrvatske i srpske varijante, one »su na svim sistemskim razinama manje od razlika između ’holandske’ (sjevernonizozemske) i ’flamanske’ (južnonizozemske) varijante nizozemskog jezika. [...] čak su i strukturne razlike između jezika bijelaca i jezika crnaca u velikim gradovima na sjeveru Amerike - a oba jezična oblika su samo podvarijante varijante američkog engleskog - veće od onih između hrvatskog, bosanskog/bošnjačkog i srpskog« (Gröschel 2003, 180-181). Uslijed takve svoje neznatnosti, razlike između standardnih varijanti srpskohrvatskog jezika ne samo da »ne otežavaju komunikaciju« (Coulmas 1996, 96), nego međusobna razumljivost između tih varijanti čak »prevazilazi onu između standardnih varijanata engleskog, francuskog, njemačkog ili španjolskog« (Thomas 2003, 325). Zbog toga je krivo stavljati na istu razinu razumljivosti između Hrvata i Srba s onom kakva je između Čeha i Slovaka ili Rusa i Ukrajinaca (Thomas 2003, 314 - da navedem zaključak najpoznatijeg predstavnika moderne slavističke lingvistike u Francuskoj jer Babić u 176 ističe važnost moderne francuske lingvistike). Kad Grčević (Republika 7-9, 2002, 230) želi osporiti razumljivost kao kriterij govoreći da se razumiju i srodni jezici, kad Damjanović (208) i Grubišić (Republika 7-8, 2001, 228) žele poreći razumljivost kao kriterij tako što jedan tvrdi da nitko nikoga na svijetu ne razumije a drugi tvrdi da svatko svakoga na svijetu razumije, zaboravljaju da se »može lako utvrditi razlika između pojedinačnog razumijevanja kod govornika srodnih jezika (francuskog i talijanskog) i međusobne razumljivosti koja osigurava ne samo skoro savršenu komunikaciju između govornika u okviru složene razmjene (a ne samo jednostavno traženje obavijesti) nego osigurava i da govornici jedne varijante skoro totalno razumiju usmenu produkciju (medije...) ili pisanu (novine, književnost...) jedne druge varijante. Taj tip međusobne razumljivosti postoji npr. između varijanata standardnog engleskog u Velikoj Britaniji, Sjedinjenim Američkim Državama, Australiji i Kanadi, između varijanata standardnog španjolskog (kastiljanskog) u Španjolskoj i Latinskoj Americi, portugalskog u Portugalu i Brazilu, francuskog u Francuskoj, Belgiji, Kanadi i Africi, njemačkog u Njemačkoj i u Austriji... i također između srpskog, hrvatskog, bošnjačkog i crnogorskog standarda, koji pokazuju neznatnije razlike [istakla S. K.] nego drugi navedeni primjeri (usp. razlike u upotrebi preterita i složenog prošlog vremena između britanskog i američkog engleskog, ili razliku sistema ličnih zamjenica 2. lica u evropskom španjolskom i latinskoameričkom španjolskom)« (Thomas 2003, 314).

 Štoviše, »u Hrvatskoj je međusobna razumljivost manja među govornicima različitih dijalekata (kajkavskog, čakavskog i štokavskog) nego među govornicima hrvatskog, srpskog i bošnjačkog standarda« (Thomas 2003, 314). Takva naša situacija potvrđuje Ammonovo (1995, 31) zapažanje da »jezično ili kulturno zajedništvo nekog stanovništva može biti veće s onim grupama s kojima nije nacionalno spojen, nego jezična ili kulturna podudarnost s onim grupama s kojima čini jednu naciju«. O nacionalnim varijantama jezika Indije i Pakistana - hindskoj i urdskoj - citirala sam (I, 242; III, 243) hrvatskog autora Gluhaka, koji kaže da su isti jezik, na što se vraća Auburger (210), a istu temu komentira i Brozović u Vijencu br. 234. I Auburgerovim i Brozovićevim razmišljanjima mogu se suprotstaviti Thomasove (2003, 318) riječi da kao prvo hindski i urdski, varijante hindustanskog jezika, imaju niz sličnosti sa srpskohrvatskim jer se i tamo radi o susjednim državama, Indiji i Pakistanu, o različitim religijama, hinduizmu i islamu, o različitim pismima, devanagari i arapskom, a kao drugo »te dvije varijante se, međutim, razlikuju više nego srpski, bošnjački i hrvatski međusobno«. Kad Auburger (210) piše da hindski i urdski imaju zajedničku dijalektalnu osnovicu, a standardnom jeziku u Hrvatskoj i Srbiji je ona »tek djelomična zajednička odrednica«, potrebno ga je podsjetiti da čak i Brozović priznaje kako na jednoj »jedinoj dijalekatskoj osnovici koja je Hrvatima i Srbima zajednička, na novoštokavskom tipu, izgrađen je i zajednički standardni jezik« (1965, 46). Prema Brozovićevim se riječima (1988, 3) kod novoštokavskog tipa radi o dijalektalnoj osnovici »s fizionomijom ujednačenom u opsegu kakav je posve rijedak u evropskim jezicima i u jezicima općenito« koja funkcionira »kao osnovna centripetalna snaga samoga hs. [hrvatskosrpskog] jezika«.

U vezi s dijalektima i standardnim jezikom ponovo se mora ustanoviti da ih Auburger miješa (218), iako sam ga na to već bila upozorila (III, 239). Nakon što je rekao da su hrvatska dijalektalna situacija i dijalektalna situacija na njemačkom govornom području slične (205), govori o berlinskom i tirolskom dijalektu (218), ali ih ne uspoređuje s dijalektima u Hrvatskoj, kajkavskim i čakavskim, nego ih uspoređuje sa standardnim jezikom u Hrvatskoj i Srbiji. I iz njegovog vlastitog teksta se vidi da mu je usporedba neprikladna jer navodeći Gabelentza pokazuje da između govornika berlinskog i tirolskog dijalekta postoje znatne poteškoće u sporazumijevanju, a upravo takav odnos je među govornicima dijalekata u Hrvatskoj, koji se »vrlo teško mogu razumjeti, a katkada im je međusobna komunikacija sasvim onemogućena: govornik kajkavskog iz nekog sela u Hrvatskom zagorju prepoznat će tek pokoju riječ govora čovjeka s Visa ili iz manjeg istarskog naselja« (Škiljan 2002, 12), dok se govornik standardnog jezika iz Hrvatske i govornik standardnog jezika iz Srbije međusobno razumiju (kao što se i govornici iz Njemačke i Austrije razumiju kad koriste standardni jezik, Wiesinger 1988, 27-28). Kad osoba iz Hrvatske i osoba iz Srbije komuniciraju na standardnom jeziku, »međusobna razumljivost čini suvišnim i prevođenje. Dok postoji prevođenje s čakavskog hrvatskog na štokavski hrvatski« (Thomas 2003, 315).

O Auburgerovoj primjedbi (218) da razumljivost ne može biti znanstveni kriterij jer ju primjenjuje i narod može se reći da su neke stvari prihvaćene kao opće istine ne samo u narodu nego i u znanosti jer su se i nakon znanstvenog preispitivanja pokazale ispravnima. Kao što je oduvijek poznato u narodu da čovjek za opstanak treba vodu i ta spoznaja je zadržana i u današnjoj znanosti kao ispravna, tako je oduvijek u narodu poznato da je isti jezik onaj koji je razumljiv a strani onaj koji se ne razumije, i ta spoznaja zadržana je i u znanosti kao ispravna. Jer jezik je sredstvo za sporazumijevanje, pa je logično da je razumljivost neizostavni kriterij za određivanje jezika.

Stavovi naroda, međutim, nisu automatski i stavovi znanosti, nego takvima postaju tek ako se i nakon znanstvenog preispitivanja pokažu ispravnima. Stoga je neopravdano kad se, poput Brozovića (v. V, 196-198), Damjanović također hvata za čarobnu riječ »narod« pa o svom polazištu kaže da »nije po uobičajenim kriterijima lingvističko jer ne polazi od jezika, nego od naroda« (208)

. U vezi s narodom i imenovanjem jezika Gröschel (2003, 169) napominje da »doduše, može svaki narod svoj idiom nazivati kako mu drago, ali lingvistika ne smije bez preispitivanja preuzeti svako imenovanje koje je među laicima omiljeno«. To je razumljivo jer »govornik prosuđuje svoj jezik ne prema lingvističkim ili drugim objektivnim kriterijima, nego prema subjektivnim kriterijima« (Schubert 1997, 84). Kod njega je »svijest o jeziku vrijednosna kategorija i stoga subjektivna, sa svim neodređenostima koje proizlaze iz subjektivnosti« (Haarmann 22002, 11) - ovo je ujedno i odgovor Auburgeru (214) kad se poziva na Katičićev »vrijednosni« kriterij. Poznato je da narod zbog svoje nestručnosti i podložnosti manipulaciji od strane političara zna zastupati stavove koji se ne temelje na istini. Npr. njemački narod za vrijeme nacizma je zaista gotovo sav vjerovao da su Nijemci nadrasa, kako su im političari tada govorili. Prema onim znanstvenicima koji se pozivaju na narod, antropolozi su znači tada trebali uvažavati stav naroda, prihvatiti ga u Njemačkoj i u čitavom svijetu i zastupati ga u svojim publikacijama. No, budući da se takav stav zasniva na neistini i da je stoga suprotstavljen znanosti jer ona zastupa istinu, dosljedni znanstvenici ga ne mogu prihvatiti. Kad Damjanović priznaje da njegovi stavovi nisu znanstveni (time što kaže da nisu lingvistički, a lingvistika je znanost o jeziku), nego polaze od naroda, onda bi se i sam trebao zamisliti nad činjenicom da je on predstavnik filološke znanosti, član Akademije znanosti i doktor znanosti.

Damjanović (208) kaže da se lako može za svaki tekst utvrditi je li hrvatski ili srpski, a ako to nije važno za znanost, onda je »jasno da tu znanost ne zanimaju neke bitne osobine objekta koji proučava«. Te bitne osobine na koje se Damjanović poziva su toliko »bitne« da se u drugim jezicima ne smatraju vrijednima ni bilježenja u pismu. Naime, razlike u izgovoru - u našem slučaju je to ekavica/ijekavica, pomoću koje laici utvrđuju je li nešto srpska ili hrvatska varijanta - uopće se ne prenose u njemačkom i engleskom u pisani tekst.[3] Pravopisi tih jezika se ne ravnaju prema izgovoru, dok se pravopis u Hrvatskoj, BiH, Srbiji i Crnoj Gori ravna prema izgovoru, što je još jedno zajedničko svojstvo kodificiranja standardnog jezika nabrojanih zemalja. Kad bi se pravopis njemačkog jezika ravnao prema izgovoru, razlike između pisanih tekstova austrijske varijante naspram njemačke bile bi daleko brojnije od razlika između pisanih tekstova srpskohrvatskih varijanata. Iako se pravopis engleskog ili njemačkog ne ravna prema izgovoru, to ne znači da nema nikakvih pravopisnih razlika između varijanata engleskog ili između varijanata njemačkog i da u pisanom obliku uopće nije moguće utvrditi iz koje varijante potječe tekst: npr. za američku varijantu je karakteristično pisanje color, gray, theater, standardize, traveling, što nije pravilno u Velikoj Britaniji; za austrijsku varijantu naspram njemačke karakteristično je npr. Alchemie, Kücken, Schleuße (Grzega 1997, 151). Količina pravopisnih razlika između varijanata njemačkog znatno je varirala zadnjih stotinjak godina: Austrija je na kraju 19. st. imala različit pravopis naspram Njemačke pa ga je početkom 20. st. ujednačavala s njemačkim, između dvaju svjetskih ratova su se pravopisne razlike ponovo povećale itd. (Ammon 1995, 122). Ako Damjanović misli na druge, a ne izgovorne razlike, one su također manje nego između varijanata njemačkog, engleskog, francuskog, španjolskog, portugalskog i nizozemskog jezika (v. gore već navedene citate Thomas 2003, 314; Gröschel 2003, 180-181). A ako želi reći da je problem u znanosti jer je slijepa za »bitne osobine objekta koji proučava«, onda je i njemu i Grubišiću (228), koji također prigovara da se zanemaruje »ono što nije podudarno«, potrebno istaknuti da lingvistika ne zatvara oči pred varijacijama, nego ih konstatira i opisuje, ali ih vidi u realnoj veličini, a ne u onoj koja im se pripisuje kad ih se gleda s nacionalnom dioptrijom.

Kad bi austrijski bio odvojeni jezik, onda bi trebalo imati i »dvojezični rječnik Austrijski - njemački, što ne samo ozbiljni lingvisti nego praktično i svi laici koji o tome razmisle smatraju otuđenim od stvarnosti« (Scheuringer 1996, 152). I u našem slučaju, gdje je sistemskolingvistička sličnost među varijantama još veća, a uzajamna razumljivost potpuna, nisu mogući dvojezični rječnici: »Iz takve međusobne razumljivosti proizlazi praktična nemogućnost pravljenja dvojezičnih rječnika pa ih zamjenjuju kao nadomjestak ’razlikovni rječnici’ s mnoštvom grešaka« (Thomas 2003, 314). Obilje grešaka u razlikovnim rječnicima nastaje zato što se silom žele neke riječi proglasiti nacionalnim posebnostima. Ammon (1995, 203) podsjeća općenito na opasnost kod jezičnih varijanti »da se izmišljaju nacionalne posebnosti koje u stvarnosti to nisu«. Imenujući Srbe i Hrvate Joseph (1987, 72) također zapaža da »kad se relativno homogene jezične zajednice politički rascijepe [...], oni koji su odgovorni za standardizaciju često ideologiziraju bilo kakvu minimalnu razliku da ih razdvaja kako bi stvorili iluziju veće jezične udaljenosti«. S takvim ciljem »hrvatski autori katkad izdašno označavaju kao navodne ’srbizme’ arhaične ili regionalne lekseme, dok kao ’hrvatske’ predstavljaju one ekvivalente koji se koriste i u Srbiji. [...] Čak ni umjereniji lingvisti nisu otporni protiv iskušenja da pod svaku cijenu vide razlike tamo gdje ih nema: tako Ivo Pranjković krivo navodi ’hrvatski’ za riječ maramica i uzima kao ekvivalent ’srpski’ maramče, premda se maramica koristi i u Srbiji, ili, opet, razlikuje mjesto naglaska u hrvatskom i srpskom za želimo i čovjeka: naglasak je na 1. slogu (a ne na 2.) i u suvremenom srpskom standardu i u hrvatskom [...]. Bila bi potrebna čitava knjiga za navođenje grešaka u tim listama ’razlika’« (Thomas 2003, 314-315). Oni koji revno rade na pravljenju razlika ne mogu se pozivati na znanost jer »Planiranje jezika služi općenito poboljšavanju sposobnosti jezičnih oblika u svrhu optimiranja komunikativnih mogućnosti govornika. Izolacionistička izgradnja varijanata srpskohrvatskog jezika vodila bi, nasuprot tome, ka pravljenju komunikacijskih barijera. Sudjelovanje u tome bi za lingviste trebalo biti nespojivo s njihovom znanstvenom etikom« (Gröschel 2001, 183).

Aktivnosti vođa današnje jezične politike poznate su i izvan hrvatskih granica: kao primjer kako su isti nacionalno vodeći jezikoslovci potpuno izmijenili svoje stavove koje su zastupali desetljećima Clyne (1997, 497-498) navodi dvije države u svijetu, Kinu i Hrvatsku, zapažajući da je »kuriozna situacija kad, kao u Kini i Hrvatskoj, iste grupe ljudi ili čak isti pojedinci« kroje do 90-ih jezičnu politiku na jedan način, a od 90-ih na suprotan način (što Babić priznaje za sebe i druge »istaknute hrvatske jezikoslovce«, 176). Clyne nalazi i objašnjenje tome: »Ali to ima paralele u drugim sferama planiranja u režimima marksističke paradigme gdje su naizgled kontradiktorne akcije istih ljudi pripisivane procesu ’dijalektike’«. Te akcije su već sredinom 90-ih godina dovele do stanja u jeziku koje se opisuje na sljedeći način: »Unazad pet godina se tu riječi muče i proganjaju, objavljuju se ’razlikovni rječnici’. Sprovodi se nekakvo ’desrbiziranje’ ili ’dekroatiziranje’ jezika, uklanjaju se iz knjižnica knjige pisane na ćirilici, prijevodi klasika proglašavaju se nevažećima. Otpuštaju se učitelji i lektori samo zato što potječu iz nepoželjne zemlje. Izlaze novine s jezičnim savjetima, u kojima se stotine samozvanih jezikoslovaca javljaju za riječ. Hrvatskom saboru se daje prijedlog zakona koji predviđa jezičnu policiju. Istovremeno jedna jezična škola u Zagrebu prodaje diplome za ’ovjerene prevoditelje srpskog jezika’; nekakav ispit, međutim, kandidati ne moraju polagati« (Gudžević 1996, 982). »Sve ide u jednom smjeru - jedan čovjek određuje što je hrvatsko, a što nije. [...] Razlika između tog jezika koji se sada silom nameće i hrvatske književne tradicije je velika« (Raecke, iz Okuka 1998, 119). Stanje je takvo da Hrvatica s doktoratom iz književnosti, rođena Splićanka, koja godinama radi na fakultetu u Njemačkoj, kad treba održati neko predavanje u Zagrebu radije ga drži na njemačkom jeziku nego na svom materinskom samo da bi izbjegla reakcije domoljubnih aktivista kad u njenom jeziku ne čuju novogovor. Studentica iz BiH, također Hrvatica, kad god je u Zagrebu govori isključivo na engleskom, a ne na svom materinskom jeziku da bi se poštedjela stalnih ispravki puristički zanesenih jezičnih misionara kojih ima i na šalterima banaka, blagajnama trgovina, u kafićima... kao produkata Babićevog i Brozovićevog purističkog pisanja po novinama. Stoga nosioce »teškog oboljenja od netrpeljivosti«, spomenutog u Damjanovićevom tekstu (206), treba tražiti upravo u gradu u kojem Damjanović živi. Kad se ima u vidu što u Hrvatskoj rade oni koji su zaduženi za jezik javne upotrebe (o razmjerima aktualne jezične cenzure na Hrvatskoj televiziji v. Štrkalj 2003; u drugim medijima v. Kordić 2004), onda je jasno da se kod nas ta profesija neispravno naziva lektorstvo. Lektori, naime, uopće nemaju pravo raditi s jezikom to što rade. U drugim zemljama u izdavačkim ili medijskim kućama koje imaju lektora (časopisi ga najčešće ni nemaju) lektori obavljaju sasvim drugi posao od onoga u Hrvatskoj: njihov osnovni zadatak je dati prijedloge za poboljšanje jasnoće pojedinih rečenica, a autora se pita za dopuštenje kod svakog pojedinog prijedloga. Ni u kojem slučaju ne vrše odstrijel riječi navedenih na nekakvim listama nepodobnosti, a upravo to čine hrvatski lektori. Knjige u Hrvatskoj koje se nazivaju savjetnici tumače se od strane lektora kao liste propisa za uklanjanje riječi, iako se čak ni nominalno ne radi o propisu, nego o savjetu. A savjet je uvijek fakultativan i njegovo prihvaćanje mora ovisiti o želji autora, a ne da bude bez pitanja nametnut svima. Stoga ne bi bilo negativnih posljedica, nego samo pozitivnih kad bi se ukinulo »lektoriranje« u Hrvatskoj, čime bi se jezik oslobodio nepotrebnog relikta iz totalitarnih vremena. U demokratskom pristupu jeziku standardni jezik je ono što je upotrebom standardizirano, a ne oštrom kodifikacijom (Ammon 1995, 476-477). Pojedince koji se plaše da će jezik propasti bez njihovih intervencija može se podsjetiti na činjenicu da jezik postoji tisućama godina prije nego što su nastali lingvisti. On u sebi ima mehanizme samoreguliranja i nikad se ne može pokvariti: jezik je sredstvo za sporazumijevanje, pa ako dođe do smetnji u razumijevanju, govornici automatski daju svom jeziku oblik koji je razumljiv sugovornicima. Toga su svjesni lingvisti u svijetu pa, za razliku od hrvatskih lingvista, opisuju jezik kakav on jest, a ne propisuju jezik kakav bi po njihovom ukusu trebao biti. Oni nisu vladari nad jezikom, nego njegovi fotografi, a takvima bi konačno trebali postati i hrvatski lingvisti. U drugim jezicima, npr. u njemačkom, neka riječ koja se pojavi biva uvrštena u rječnik njemačkog jezika bez obzira na svoje porijeklo čim se nakupi više potvrda njenog korištenja u različitim funkcionalnim stilovima - ona postaje njemačka riječ. Istovremeno to ne znači da njen eventualni ekvivalent koji je dotad bio općeproširen treba nestati i biti zamijenjen novom riječju, nego i dalje ravnopravno supostoji bez ikakvog vrednovanja dokle god ga koriste govornici njemačkog jezika. Takav pristup jeziku bi trebao biti primjenjivan i u našoj sredini: kao što u trgovini vrijedi tržišni princip ’nevidljive ruke kupca’ kao svojevrsni test o tome što stvarno ima upotrebnu vrijednost kod konzumenata, tako i u jeziku treba vratiti pravo njegovim govornicima da odlučuju koju će riječ u kakvom kontekstu upotrijebiti.[4]

Nakon što sam Dixonovu opreku linguistic language naspram political language iz 1997. primijenila na srpskohrvatsku jezičnu situaciju (I, 237) govoreći da se radi o jednom lingvističkom jeziku naspram tri politička jezika i nakon što je Auburger iz mog trećeg teksta (III, 253) saznao za postojanje članka B. Gröschela, Auburger (221) ističe da nisam ja izumila tu »formulu« za srpskohrvatski, nego »izumitelj joj je naime Bernhard Gröschel (2001, 179-181)«, i zamjera mi zašto nisam Gröschelov rad navela u svom prvom tekstu. Prvo, uopće nisam tvrdila da se radi o mom izumu, drugo, nisam mogla navesti Gröschelov rad u svom prvom članku izišlom u Republici br. 1-2 za siječanj-veljaču 2001., a predatom uredništvu u kolovozu 2000., jer Gröschelov rad sam čitala tek kad je bio objavljen u listopadu 2001. Treće, nije istinita Auburgerova tvrdnja da je Gröschel prvi upotrijebio »formulu 1 lingvistički jezik naspram 3 politička jezika« za srpskohrvatsku situaciju, nego ju je prvi upotrijebio Ranko Bugarski (nezavisno od Dixonove knjige) u svom članku iz 1997., str. 73. Usput se još može istaknuti da Dixon u izrazu politički jezik riječ jezik stavlja u navodnike jer, naravno, politički ’jezik’ nije jezik i lingvistika nije dužna podrediti svoje kriterije o određivanju jezika aktualnoj politici. Kad Damjanović (207) prigovara što »Snježana Kordić samo takav stav prikazuje znanstveno utemeljenim, a sve druge proglašava politikanstvom«, on zaboravlja da kod dijametralno suprotnih stavova i zaključaka o tome da li se radi o jednom ili o nekoliko jezika samo jedan zaključak i može biti znanstveno utemeljen, što znači i istinit (a istinu ne bi smjelo smatrati neprijateljem nijedno društvo). Osim toga, prešućuje da iznosim brojne dokaze za zaključak koji izvodim.

I Babić (174) navodi mišljenje »političko je gledište za znanstvenika sramota« koje proizlazi iz činjenice da je lingvistika znanost o jeziku, a politika ne samo da nije znanost o jeziku nego uopće nije znanost. Kad Auburger spominje Heinza Klossa (210), o kojem prethodno govori kao o osobi s kojom je godinama »znanstveno tijesno surađivao« (Republika 7-8, 2001, 223), treba imati na umu da je H. Kloss bio sklon podrediti znanstvene kriterije aktualnoj politici. Ammon (1995, 26-27) pokazuje kako se misao o narodu zasnovanom na jeziku kombinirala u Trećem Rajhu sa shvaćanjem o rasnom narodu i navodi primjere preorijentiranja nekih znanstvenika u smjeru vladajuće ideologije: »Pogodan primjer argumetiranja tipa ’i ovo i ono’, pomoću kojeg misao o narodu zasnovanom na jeziku treba postati spojiva s mišlju o rasnom narodu, pruža nažalost upravo Heinz Kloss (1934) u svojoj recenziji drugog izdanja knjige Schmidt-Rohrsa, čije otvaranje prema misli o rasnom narodu, uz zadržavanje misli o narodu zasnovanom na jeziku, on izričito pozdravlja«. U prvom izdanju iz 1932. je Schmidt-Rohr, naime, misao o rasnom narodu još uvijek odlučno odbacivao, dok je u drugom izdanju 1933. već u predgovoru napisao da je spoznao utjecaj i drugih spajajućih snaga za narod, pa tako i rase.

Ni sociolingvistika nije dužna podrediti se politici. Oni koji se pozivaju na sociolingvistiku kako bi opravdali svoje podređivanje lingvistike politici očito nisu upoznati ni s definicijom sociolingvistike. Njena definicija, naime, sadrži lingvističku komponentu, a ne političku, usp. definiciju sociolingvistike: “Poddisciplina lingvistike koja se bavi uzajamnim odnosima između društvene strukture i jezične strukture, a zadatak joj je pokazati sistematsku povezanost jezične i socijalne strukture te utvrditi uzročne odnose u jednom ili u drugom smjeru. Sociolingvistika je interdisciplinarni projekt sociologa, lingvista, psihologa i antropologa koji konstituira jedan zajednički predmet proučavanja” (Lewandowski 1990, 979-983). Definicija sociolingvistike pokazuje da je neopravdano očekivati suprotstavljanje između sociolingvistike i lingvistike, na osnovi kojeg bi se moglo reći da je srpskohrvatski jedan jezik po sistemskolingvističkim kriterijima, a nekoliko jezika po sociolingvističkim. Stoga ne čudi što je i primjena temeljnih sociolingvističkih pojmova poput Ausbau-jezik, standardni jezik pokazala da se kod srpskohrvatskog radi o jednom jeziku (v. II, 195; III, 251-252; V, 183). Teorija policentričnih jezika, koja uzima u obzir i sociolingvističke i lingvističke datosti, također je dala isti rezultat (što sam pokazala u ovom tekstu i u III, 238-239; IV, 163, 167; V, 179-183, 193).

Postoje i drugi sociolingvistički dokazi da se kod srpskohrvatskog radi o jednom jeziku: »1. Bez obzira na pokušaje kroatiziranja odnosno ’turkiziranja’ od strane jezičnopartikularističkih lingvista u Hrvatskoj i među bosanskim Muslimanima (čiju trajnu prihvaćenost od strane mase govornika u obje regije tek treba pričekati) idiomi Hrvata, Bošnjaka i Srba (i naravno Crnogoraca) su kao i prije uzajamno razumljivi (i to statistički u daleko većoj mjeri nego što je to slučaj između blisko srodnih jezika). Ta uzajamna razumljivost [...] je sociolingvistički korelat strukturnoj sličnosti utvrđenoj u sistemskoj lingvistici i argument za to da i dalje postoji jedinstvo srpskohrvatskog jezika. 2. Najjači sociolingvistički dokaz protiv shvaćanja da se kod hrvatskog, bosanskog/bošnjačkog i srpskog radi o tri autonomna ’jezika’ sastoji se u jednom argumentu koji - začudo - u obimnoj literaturi o jezičnoj šizmi oko srpskohrvatskog dosad nigdje nije bio tematiziran. Radi se o nepostojanju bilingvizma između grupa govornika navedenih triju idioma (odnosno četiriju s crnogorskim). Začuđujuća činjenica da taj kut gledanja nije sistematski razmatran može se možda objasniti upravo banalnošću stanja stvari. Na kraju krajeva općepoznata istina je: gdje nema dvojezičnosti, nemamo posla s dva jezika« (Gröschel 2003, 183).

U bilingvizam se, jasno, ne ubrajaju slučajevi kad npr. rođeni Zagrepčanin preseli u Split i tamo namjerno elemente svog urbanog zagrebačkog u govoru zamjenjuje elementima splitskog načina izražavanja kako ne bi bio prepoznat kao Zagrepčanin jer bi to kod nekih moglo biti primljeno kao nešto negativno. Ne može biti riječ o bilingvizmu jer se ne radi o govorenju dvaju stranih jezika i o prelasku s jednog jezika na drugi, nego se radi o prilagođavanju istog jezika posebnostima regije. Isto je kad netko preseli iz Hrvatske u Beograd i ne želi tamo biti prepoznat kao izbjeglica pa svoj ijekavski izgovor nastoji zamijeniti ekavskim. Ili kad netko iz Srbije dođe u svoju vikendicu na sjevernom Jadranu pa da ne bi bio prepoznat kao Srbin unosi u svoj govor ijekavske izgovorne elemente. Takvih slučajeva ima, naravno, i u drugim zemljama u svijetu. Ammon (1995, 302) navodi primjere kad Nijemci presele u Švicarsku pa se dio njih trudi svoju njemačku varijantu zamijeniti švicarskom varijantom njemačkog jezika kako bi izbjegli odbojnost kod nekih Švicaraca kad po govoru prepoznaju da sugovornik dolazi iz Njemačke. Istih pojava ima i unutar Njemačke: kad netko s juga preseli na sjever, trudi se svoje bajernske regionalne posebnosti zamijeniti sjevernonjemačkim karakteristikama, ili, kad netko sa sjevera dođe u južnu Njemačku, neće na pitanje koliko je sati odgovoriti na ulici »četvrt do devet«, nego će reći »tričetvrt devet« ako ne želi biti prepoznat kao došljak sa sjevera itd.

Pozivanje na to da su kod nas npr. iste novine izlazile u dvije verzije - u zapadnoj i istočnoj (v. Babić 176) - te da stoga imamo posla s dva jezika jer se radi o prevođenju također nije utemeljeno: tu se ne radi o prevođenju jer svrha prevođenja je postizanje razumijevanja, a spomenuti tekstovi bi se razumjeli i da su bili samo u jednoj verziji. Kod njih nije riječ o prevođenju, nego o prilagođavanju posebnostima regije da bi tekst izgledao kao da iz nje potječe. I u drugim zemljama ima takvih slučajeva: nekom piscu iz Austrije koji rukopis svoje knjige nudi njemačkom izdavaču može se dogoditi da njemački izdavač predloži piscu prilagođavanje rukopisa njemačkoj varijanti kako bi ga njemački čitatelji osjećali kao jezik svoje sredine, što bi pomoglo većem komercijalnom uspjehu u Njemačkoj. Ili, od njemačke glumice kad prihvati ulogu u austrijskoj televizijskoj seriji traži se da prilagodi svoj izgovor i svoj vokabular austrijskoj varijanti, pa se stoga u njenom jeziku pojavljuju riječi kojih nema u njenim njemačkim filmovima: npr. umjesto Tomaten, Blumenkohl, Pfannkuchen, Kartoffeln kaže u austrijskom filmu Paradeiser, Karfiol, Palatschinke, Erdäpfel. Ammon (1995, 304) navodi i primjer iz Švicarske kad je »švicarski radio DRS 80-ih godina prijetio otkazom spikerima koji nisu govorili specijalnu švicarsku varijantu njemačkog«. Premda bi za Babića (175) svaki od navedenih primjera značio da se radi o različitim jezicima, ipak se u svim tim slučajevima, i u Švicarskoj i u Austriji i u Njemačkoj, radi o jednom jeziku s nekoliko varijanata. Isto vrijedi i za srpskohrvatski jezik.

Što se tiče Babićeve (175) tvrdnje da Hrvati i Srbi imaju dva različita jezična sistema pa stoga i dva različita jezika, ni ona nije točna: »Lingvistički tu imamo samo jedan jezični sistem, koji se javlja u nekoliko varijanata. To uopće ne stoji pod znakom pitanja« (Hinrichs 1997, 14). Osim toga, kad se zna da su razlike između austrijske i njemačke varijante veće (v. Thomas 2003, 314; Pohl 1996, 219), a ipak se kod njih i dalje radi o jednom jezičnom sistemu, onda je neosporno da Hrvati i Srbi moraju imati zajednički jezični sistem. Svoj pregled dijela razlika između standardne austrijske i njemačke varijante Wiesinger (1988, 27) zaključuje sljedećim riječima: »Sve te i još razne druge pojave na području izgovora, oblika, tvorbe riječi, tvorbe rečenice i na području rječničkog blaga oblikuju austrijski njemački. One mu unutar različitih oblika njemačkog jezika doduše daju posebna obilježja, ali ne stvaraju novi, vlastiti jezični sistem. Zato u procesu jezičnog sporazumijevanja s pripadnicima njemačke jezične zajednice iz najrazličitijih dijelova njemačkog govornog područja ne nastupaju nikakve poteškoće u vezi s izgovornim, formalnim i sintaktičkim posebnostima austrijskog njemačkog dok god se komunikacija odvija na standardnom ili razgovornom jeziku, a ne na dijalektu, jer se radi samo o minimalnim odstupanjima«. Pritom su razlike između varijanata njemačkog jezika manje od razlika između varijanata engleskog ili varijanata španjolskog jezika (Kloss 1952, 18-19), kod kojih se također usprkos takvim razlikama radi o jednom jezičnom sistemu i jednom standardnom jeziku.

Grubišić (226) zahtijeva odvojeno podučavanje jezika prema nacionalnoj pripadnosti na studiju u inozemstvu. No, Thomas (2003, 317-318) podsjeća da »postoji samo jedna nastava za jezike s nekoliko varijanata poput engleskog i španjolskog, u čije izvorne govornike se ubrajaju stotine milijuna«. Opisavši kako učenici praktično nauče jednu varijantu engleskog ili španjolskog, a razumiju i sve ostale varijante tih jezika, nastavlja: »Situacija je ista kod srpskog, hrvatskog i bošnjačkog: učenik koji usvoji jedan razumije pasivno sve tekstove i sve govornike iz Srbije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Crne Gore« (»oko 17 milijuna govornika«, Hawkesworth 1994, 3857). Stoga Thomas negira »potrebu podučavanja odvojeno srpskog, hrvatskog i bošnjačkog«. I sam Babić priznaje (174) »da kad naučite jedan, praktično znate i drugi«.[5]

Budući da sociolingvistika ni najmanje ne osporava činjenicu da je srpskohrvatski i danas jedan jezik, nego čak daje argumente u korist toj tvrdnji, Brozović (2002, 6-7) pokušava izmisliti jedan navodno povijesni sociolingvistički razlog protiv nje, koji glasi: u povijesti se proces standardiziranja odvijao kod Hrvata drugačije i nezavisno od procesa standardiziranja kod Srba. To Gröschel (2003, 181) komentira na sljedeći način: »Međutim, u internacionalnoj usporedbi je taj argument neodrživ: kodificiranje norme se kod latinskoameričkih varijanti španjolskog i portugalskog rano odvojilo od evropskog polaznog idioma, pogotovo što se tiče leksika, a ipak se zbog toga u romanistici ne govori o nekom argentinskom ili brazilskom ’jeziku’«. Ovome se može dodati i sljedeće: kad se u našem slučaju Brozović i drugi pozivaju na razdoblje 18., 17. i još ranijih stoljeća, onda se radi o predstandardnom razdoblju (jer se još ni jedna strana nije bila odlučila graditi standardni jezik na štokavskom) pa to nije nikakav argument u vezi s današnjim standardnim jezikom. A kad se pozivaju na 19. i 20. st., tu je povijest standardnog jezika Hrvatima i Srbima najvećim dijelom zajednička, pa to opet nije argument. A kad u vezi s tim razdobljem ističu nezavisnu kodifikaciju u Zagrebu naspram Beograda, onda je to s jedne strane argument protiv srpskog unitarizma na koji se inače pozivaju, a s druge strane je u skladu s teorijom o policentričnosti jer nezavisne kodifikacije u nekoliko jezičnih centara su normalne u policentričnim jezicima (o kodifikaciji u Austriji naspram Njemačke v. Ammon 1996, 158-159; o kodifikaciji u Argentini i Brazilu naspram Španjolske i Portugala v. Gröschel 2003, 181).

Neki se autori s južnoslavenskih prostora pozivaju na »međunarodno priznavanje« idioma kao »jezika« pod određenim imenom, no takvo »legaliziranje« ili »međunarodno priznavanje« »ne postoji u pravima naroda. Objekti internacionalnog priznavanja su samo države« (Gröschel 2003, 177). Kao navodno sociolingvistički razlog da se umjesto o srpskohrvatskom mora govoriti o nekoliko jezika navode se ustavi novonastalih južnoslavenskih država, u kojima su hrvatski, srpski, bosanski proglašeni službenim jezicima s pravno fiksiranim imenima. Međutim, sociolingvistička podrška »za zahtijevanje statusa samostalnog ’jezika’ ne može se dobiti samom činjenicom proglašavanja službenog jezika i pravnim fiksiranjem politički poželjnog imena (i obrnuto, ne može nestati administrativnim mijenjanjem statusa idioma i njegovim preimenovanjem)« (Gröschel 2003, 177), što bi Grubišić trebao imati na umu kad se u vezi s ’nestankom’ srpskohrvatskog jezika poziva na zakon (225). Jer proglašavanje nekog idioma službenim jezikom i tip njegovog imenovanja nisu ni lingvističkog ni sociolingvističkog karaktera, nego izvanlingvističkog (Gröschel 2003, 149): »Kod izbora službenih jezika i njihovog imenovanja rukovode se grane prava koje su za to zadužene isključivo prema smjernicama politike odnosno dotičnih vladajućih elita u državi. Stoga nema nikakvog opravdanja kod opisivanja postjugoslavenskih jezičnih odnosa navoditi proglašenost službenim jezikom i administrativno fiksiran oblik imena kao navodno ’sociolingvistička obilježja’ u korist jezičnopartikularističke argumentacije kod srpskohrvatskog jezika«. Osim toga, u ustavu Njemačke nema odredbe o službenom jeziku (Gröschel 2003, 141), u ustavu SAD-a također je nema (Görlach 2000, 625), pa ne bi bilo ništa neobično kad ustav Republike Hrvatske ne bi sadržavao odredbu o službenom jeziku. To ne bi imalo nikakvih negativnih posljedica, a izbjeglo bi se sadašnje stanje imenovanja jezika koje je u suprotnosti s istinom, na koju argumentirano ukazuje znanost o jeziku.

Imajući u vidu pokušaje južnoslavenskih lingvista da pozivanje na ustav predstave kao sociolingvistiku, Gröschel (2003, 149-150) pokazuje da su područje sociolingvistike i područje pravne znanosti potpuno odvojeni jedno od drugog te da sociolingvistika, doduše, prima na znanje izvanlingvistički i izvanjezično motivirane pravne činove izbora i nazivanja službenog jezika, ali tim običnim registriranjem pravnih odluka ne bivaju kategorije prava integrirane u sociolingvistiku. Autor citira rad Gajde iz 1998., u kojem su nabrojani krizni simptomi lingvistike na kraju 20. st. i upozoreno na kaos koji bi mogao nastati ako bi se lingvistika proglašavajući sve više izvanjezičnih pojava svojim predmetom istraživanja razvila u nekakvu »disciplinu bez granica«. Zaključuje kako i za sociolingvistiku vrijedi da se mora čuvati od gubljenja kontura koje bi moglo nastupiti ako bi se čisto pravni aspekti jezika u društvenom kontekstu predeklarirali u izvorno sociolingvističke činioce.

Odvojenost lingvistike i sociolingvistike od politike te zadržavanje znanstvenih kriterija je tim važnije kad se zna da baš kod imenovanja službenog jezika postoje »pokušaji od strane politike da pitanje imenovanja instrumentalizira za vlastite svrhe. Službeni nazivi jezika mogu postići funkciju prikrivanja stvarnosti pogotovo kod stranaca koji nisu dobro upoznati s prilikama u određenoj zemlji i s jezikom« (Gröschel 2003, 159-160). Tabouret-Keller (1997, 318-319) zapaža da zakonsko fiksiranje nekog idioma pod određenim imenom može ponekad dovesti do toga da on postane poput totema, poput kvazisakralnog emocionalno nabijenog grupnog simbola s kojim se identificiraju, nešto poput nacionalne himne, zastave i grba. Upravo takav slučaj je nastupio u balkanskim južnoslavenskim državama (Friedman 1999; Gröschel 2003, 160).

Kod onih s južnoslavenskih prostora koji u ustavu vide navodno sociolingvistički razlog protiv jedinstva srpskohrvatskog jezika Gröschel (2003, 136-137) utvrđuje da imaju vrlo sužen kut gledanja i da se pokazuju neupućeni u internacionalni kontekst i u analogije iz drugih jezika. Nadalje, utvrđuje da nestručno koriste termine: lingvističke ili sociolingvističke termine upotrebljavaju bez poznavanja njihove internacionalne definicije. Gröschel uočava da se odrazi toga mogu naći »i kod nekih stranih, među ostalima i njemačkih (južno)slavista, koji su neke argumente iz debate u postjugoslavenskom području izgleda preuzeli bez preispitivanja«. To preuzimanje bez preispitivanja Babić (177) prešućuje kad navodi troje takvih njemačkih filologa »Elisabeth Erdmann-Pandžić i Leopold Auburger, pa i Barbara Kunzmann-Müller« kao svoje istomišljenike. Objašnjenje za nekritičko preuzimanje stavova iz nacionalnih filologija od strane pojedinih inozemnih slavista Gröschel vidi u sljedećem: »Do priključivanja stranaca pozicijama zastupljenim u postjugoslavenskom diskursu dolazi očito stoga što pretpostavljaju da nacionalni filolozi, koji se izjašnjavaju kao izvorni govornici, posjeduju na neki način prirodno uvijek veću kompetenciju kod prosuđivanja ’vlastite’ jezične problematike. Takvoj procjeni može se suprotstaviti nalaz ruskog sociolingvista Vachtina (2002, 247), koji konstatira da upravo u sociolingvističkim kontekstima lingvisti koji prosuđuju status svog vlastitog materinskog jezika često pokazuju veću podložnost emocijama prema predmetu svog istraživanja, a posljedica toga je veći stupanj politiziranosti njihovih izjava«.

Govoreći o vremenu prije 90-ih i o nekim intelektualcima, Damjanović (207) im prigovara da su tada trebali reći »da ljude koji misle da su hrvatski i srpski dva jezika ne treba stalno šikanirati«. Međutim, uopće ne nastaje utisak da su ti ljudi bili stalno šikanirani, naprotiv, izgleda da su bili toliko protežirani da se njihovi prsti vide čak i u hrvatskom ustavu iz 1974. Analizirajući odredbu o službenom jeziku u hrvatskom ustavu iz 1974. Gröschel (2003, 165-166) zapaža: »Gledano u međunarodnoj usporedbi (ne samo širom Evrope) potpuno je neuobičajeno da ustavne odredbe koje privilegiraju jezik sadrže sociolingvističke kategorije poput npr. književni jezik, jezična varijanta, standardni jezik (standardni oblik) ili narodni jezik. Jednako neuobičajeni kod ustavnih jezičnih odredbi su etnolingvistički podaci o određenim narodima, koji su ili trebaju biti nosioci datog službenog jezika. U vezi s tim nužno nastaje utisak da su na hrvatskoj strani kod sastavljanja ustavnih odredbi 1974. jezičnopartikularistički nastrojeni lingvisti doradili ustavnu odredbu - prvotno formuliranu od strane pravnika bez spominjanja sociolingvističkih i etnolingvističkih pojmova, koji su pravničkoj struci potpuno strani - kako bi ispitali da li i u kojoj mjeri će njima jezičnopolitički ugodne koncepcije biti blagoslovljene od strane države. Utisak interveniranja hrvatskih lingvista u ustavnu odredbu o jeziku 1974. pojačava se time što se u članku 137, odlomak 2, svakom narodu i svakoj narodnosti jamči među ostalim ’pravo’ da svoj jezik nazove svojim imenom - ni ovo jednoznačno nije pravnički oblik mišljenja«.

Damjanović (207) tvrdi da je imenovanje jezika hrvatskim u skladu s »pravom hrvatskoga naroda. Narod ima pravo svoj jezik zvati svojim imenom«. Budući da se po uzoru na Deklaraciju iz 1967. mnogi u Hrvatskoj poput Damjanovića pozivaju na pravo svakog naroda da svoj jezik nazove svojim imenom, Gröschel (2003, 164) ističe: »Tim oštrije treba ustvrditi da se još u doba Deklaracije iz 1967. radilo o jednom ad hoc izmišljenom ’pravu’. Nijedna deklaracija prava UNO-a ili UNESCO-a, nijedna regionalna konvencija za zaštitu ljudskih prava ili prava manjina (KSZE-a/OSZE-a ili Vijeća Evrope) ne zna za takvo pravo na samoodređivanje imena jezika«.

Nakon analize definicije službenog jezika, jezičnog prava, predmeta sociolingvistike, ustava itd. Gröschel (2003, 181) zaključuje kako »pokušaj da se iz postjugoslavenskih zakonskih odredbi o službenim jezicima izvedu navodno ’sociolingvistički’ argumenti protiv jedinstva srpskohrvatskog jezika propada zbog niza razloga«. Jedan od njih su brojni primjeri iz raznih jezika i regija u svijetu koje autor navodi (2003, 151-159) i koji pokazuju kako od 19. st. politika rukovođena izvanjezičnim interesima proglašava službenim jezicima idiome koji prema lingvističkim kriterijima nisu različiti jezici, a lingvistika pritom zadržava svoje kriterije određivanja da li se radi o zasebnom jeziku bez obzira na odredbe u zakonu. Iz tih primjera je vidljivo da se lingvistika ne povodi za politikom jer i dalje klasificira idiome kao varijante jednog jezika premda ih je politika proglasila službenim ’jezicima’, ili, drugi tip primjera koji također potvrđuje samostalnost lingvistike naspram politike je kad lingvistika opisuje kao različite jezike idiome koje državna politika predstavlja kao jedan ’superjezik’, ili, još jedan primjer nesklada između lingvistike i politički motiviranih odredbi u ustavima je: u lingvistici svaki jezik koji se istražuje ima svoje ime, a državni zakoni u onim slučajevima kad uopće određuju službeni jezik znaju svjesno prešutjeti njegovo ime formulacijama poput »službeni jezik je jezik na kojem je napisan ustav« (primjer Grčke iz 1968.). Takav primjer predstavlja i Austrija nakon 2. svjetskog rata, kada je od 1945. do 1952. »u okviru oportunističkog distanciranja od svega što je njemačko« naziv »njemački jezik« odlukom Ministarstva izbačen iz škola. Umjesto njega koristio se naziv »jezik nastave«, kako je pisalo i u svjedodžbama iz onog vremena (Gröschel 2003, 159). Stoga je jasno da »su službeni jezici i ime koje im država dodjeljuje čisto pravne tvorevine« koje se ne prenose automatski u lingvistiku (Gröschel 2003, 182). Pa tako Damjanovićevoj (207) izjavi da »ime jezika ni u jednoj sredini i nikada nije propisivala znanost« treba dodati da se znanost zato i ne drži tog imenovanja ako nije znanstveno utemeljeno, kao u našem slučaju. Imajući u vidu sve ovo, neosnovano je što urednici lingvističkih časopisa u Hrvatskoj ustavnu odredbu o službenom jeziku tumače kao zabranu drugačijeg nazivanja jezika u znanstvenim radovima. Ne samo da ustav ne sadrži takvu zabranu, nego se ni službeni jezik kao političko-pravna, izvanjezično definirana kategorija ne može poistovjetiti sa sociolingvističkim pojmom standardnog jezika (Gröschel 2003, 178-179), a u znanstvenim radovima se ionako radi o standardnom jeziku.

Na kraju članka Gröschel (2003, 184) konstatira: »Naš zaključak da se iz postjugoslavenskih uredbi o službenim jezicima ne mogu izvesti nikakvi argumenti protiv i dalje postojećeg jedinstva srpskohrvatskog jezika slaže se s izjavom Lerchnera (2000, 294), nevezanom za neki jezik, da kvalificiranje varijanata ’kao državnih jezika ili kao nacionalnih jezika itd. podliježe izvanlingvističkim klasifikatorskim konvencijama’«. Kad Damjanović (207) navodi da »je pitanje što se službenog imena jezika u Republici Hrvatskoj tiče riješeno«, trebao bi imati na umu da to lingvistiku ništa ne obavezuje. I Gröschel kaže (2003, 184-185): »U dogledno vrijeme se ne može računati s time da će službeno fiksirani nazivi hrvatski jezik i srpski jezik nestati iz postjugoslavenskih ustava. To ne treba iritirati stranu slavistiku, među ostalima ni njemačku, kojoj se još uvijek pripisuje neka vrsta vodeće funkcije. Zamijeniti ime srpskohrvatski jezik značilo bi kapitulaciju pred političkim pritiscima iz zemalja nasljednica Jugoslavije«. Uzimajući za primjer situaciju s njemačkim jezikom u Austriji i Švicarskoj, nastavlja: »Kad bi - iz bilo kakvih razloga - političke vođe tih zemalja [Austrije i Švicarske] odlučile svoj službeni jezik ubuduće nazivati austrijski i švicarski [...], to bi lingvistička germanistika primila do znanja samo slegnuvši ramenima, a ne bi zbog toga odbacila svoju koncepciju varijanata standardnog njemačkog jezika«. Austrijski lingvist H.-D. Pohl (1997, 69) potvrđuje da isto vrijedi i za slavistiku: »Srpskohrvatski jezik - tog lingvističkog termina će se čovjek morati držati ako ne namjerava svirati u nacionalističkom orkestru Srba i Hrvata - je ne samo policentričan (današnji centri Zagreb, Sarajevo i Beograd) nego i poliarealan«. Budući da naziv srpskohrvatski ima »dugu tradiciju u slavistici - kreirao ga je Jakob Grimm, proširio Slovenac Jernej Kopitar u prvoj polovini 19. stoljeća, davno prije nastanka Jugoslavije - on dakle nije dužan nužno nestati činom raspada te države« (Thomas 2003, 319).

Ne treba zaboraviti da se »konflikti između države i znanosti, među njima i takvi između države i proučavanja jezika, provlače kroz povijest Evrope od antike. I u slučaju postjugoslavenske jezične šizme lingvistika je pozvana da sačuva autonomiju svojih kategorija u skladu s jednom izrekom koja se pripisuje rimskom povjesničaru Suetonu (70.-130. n. e.), a glasi: Caesar non supra grammaticos« (Gröschel 2003, 185).[6]

 

Popis citiranih radova:

 

Ammon, U. (1995), Die deutsche Sprache in Deutschland, Österreich und der Schweiz: das Problem der nationalen Varietäten, Berlin/New York.

Ammon, U. (1996), »Typologie der nationalen Varianten des Deutschen zum Zweck systematischer und erklärungsbezogener Beschreibung nationaler Varietäten«, Zeitschrift für Dialektologie und Linguistik 63/2, str. 157-175.

Barbour, S. (2000), »Nationalism, Language, Europe«, S. Barbour/C. Carmichael (ur.), Language and Nationalism in Europe, Oxford, str. 1-17.

Baasner, R./Zens, M. (22001), Methoden und Modelle der Literaturwissenschaft, Berlin.

Bockholt, V. (1990), Sprachmaterialkonzeptionen und ihre Realisierung in der kroatischen und serbischen Lexikographie, Essen.

Brincat, J. (2003), »Purism and neologism in contemporary Maltese«, J. Brincat/W. Boeder/T. Stolz (ur.), Purism in minor languages, endangered languages, regional languages, mixed languages, Bochum, str. 155-170.

Brozović, D. (1965), »O problemima varijanata«, Jezik 13/2, str. 33-46.

Brozović, D./Ivić, P. (1988), Jezik, srpskohrvatski / hrvatskosrpski, hrvatski ili srpski, Zagreb.

Brozović, D. (2002), »Lingvistički nazivi na srednjojužnoslavenskom području«, Jezik 49/1, str. 1-9.

Bugarski, R. (1997), »A Problem of Language Identity: The Comparative Linguistics of Serbo-Croatian«, A. Ahlqvist/V. Čapková (ur.), Dán do Óide: Essays in Memory of Conn R. Ó Cléirigh, Dublin, str. 67-73.

Clyne, M. (1997), »Epilogue«, M. Clyne (ur.), Undoing and redoing corpus planning, Berlin, str. 477-502.

Coulmas, F. (1996), Gewählte Worte, Frankfurt/New York.

Crystal, D. (41997), A dictionary of linguistics and phonetics, Oxford.

Dąbrowska, A. (1998), »Zmiany semantyczne we współczesnej leksyce serbsko-chorwackiej a sytuacja polityczna«, L. Pisarek/I. Łuczków (ur.), Slavica Wratislaviensia, Wrocław, str. 21-29.

Friedman, V. A. (1999) Linguistic Emblems and Emblematic Languages: On Language as Flag in the Balkans, Columbus.

Gardt, A. (ur.) (2000a), Nation und Sprache. Die Diskussion ihres Verhältnisses in Geschichte und Gegenwart, Berlin/New York.

Gardt, A. (2000b), »Sprachnationalismus zwischen 1850 und 1945«, A. Gardt (ur.), str. 247-271.

Gardt, A. (2000c), »Nation und Sprache. Aufriß des Themas«, A. Gardt (ur.), str. 1-3.

Grzega, J. (1997), »Österreichisch, Bairisch, Bayrisch, Deutschländisch - Beobachtungen zu Lexik und Idiomatik«, R. Muhr/R. Schrodt (ur.), Österreichisches Deutsch und andere nationale Varietäten plurizentrischer Sprachen in Europa, Wien, str. 147-171.

Görlach, M. (2000), »Nation und Sprache: das Englische«, A. Gardt (ur.), str. 613-641.

Gröschel, B. (2001), »Bosnisch oder Bosniakisch? Zur glottonymischen, sprachpolitischen und sprachenrechtlichen Fragmentierung des Serbokroatischen«, U. H. Waßner (ur.), Lingua et linguae. Festschrift für Clemens-Peter Herbermann zum 60. Geburtstag, Aachen, str. 159-188.

Gröschel, B. (2004), »Postjugoslavische Amtssprachenregelungen - Soziolinguistische Argumente gegen die Einheitlichkeit des Serbokroatischen?«, Srpski jezik 8/1-2, 2003, str. 135-196.

Gudžević, S. (1996), »Der serbo-kroatische Sprachkrieg«, Blätter für deutsche und internationale Politik 8, str. 980-985.

Haarmann, H. (22002), Kleines Lexikon der Sprachen, München.

Härle, G. (1996), Reinheit der Sprache, des Herzens und des Leibes, Tübingen.

Hinrichs, U. (1997), »Südslavische Sprachwissenschaft und Südosteuropa-Linguistik«, Zeitschrift für Balkanologie 33/1, str. 9-25.

Joseph, J. E. (1987), Eloquence and Power, New York.

Katičić, R. (1995), »Serbokroatische Sprache - Serbisch-kroatischer Sprachstreit«, R. Lauer/W. Lehfeldt (ur.), Das jugoslawische Desaster. Historische, sprachliche und ideologische Hintergründe, Wiesbaden, str. 23-79.

Klaić, B. (1988), Rječnik stranih riječi, Zagreb.

Kloss, H. (1952), Die Entwicklung neuer germanischer Kultursprachen von 1800 bis 1950, München.

Kordić, S. (2003), »Glotonim srbohrvaški jezik glede na srbski, hrvaški, bosanski, črnogorski«, Slavistična revija, 51/3, str. 355-364.

Kordić, S. (2004), »Die aktuelle Sprachzensur in Kroatien«, B. Symanzik/G. Birkfellner/A. Sproede (ur.), Sprache - Literatur - Politik. Osteuropa im Wandel. Beiträge zu einem Symposium in Münster 28.-29. 7. 2003, Hamburg (u tisku).

Lewandowski, T. (1990), Linguistisches Wörterbuch, Heidelberg/Wiesbaden.

Okuka, M. (1998), Eine Sprache - viele Erben. Sprachpolitik als Nationalisierungsinstrument in Ex-Jugoslawien, Klagenfurt.

Panzer, B. (1991), Die slavischen Sprachen in Gegenwart und Geschichte, Frankfurt am Main i dr.

Pohl, H.-D. (1992), »Gedanken zum ’Fremden’ in der Sprache. Zeugen gängiger Vorurteile«, Juridikum 2, str. 23-24.

Pohl, H.-D. (1997), »Gedanken zum Österreichischen Deutsch (als Teil der ’pluriarealen’ deutschen Sprache)«, R. Muhr/R. Schrodt (ur.), Österreichisches Deutsch und andere nationale Varietäten plurizentrischer Sprachen in Europa. Empirische Analysen, Wien, str. 67-87.

Reichmann, O. (2000), »Nationalsprache als Konzept der Sprachwissenschaft«, A. Gardt (ur.), str. 419-469.

Ressel, G. (2000), »Zur sprachlichen Situation im alten und neuen Jugoslawien«, B. Panzer (ur.), Die sprachliche Situation in der Slavia zehn Jahre nach der Wende, Frankfurt am Main i dr., str. 225-241.

Scheuringer, H. (1996), »Das Deutsche als pluriareale Sprache«, Die Unterrichtspraxis - teaching German 29, str. 47-153.

Schubert, G. (1997), »Einzelaspekte neuer Mehrsprachigkeit im ehemaligen Jugoslawien«, Sociolinguistica 11, str. 83-93.

Škiljan, D. (2002), Govor nacije. Jezik, nacija, Hrvati, Zagreb.

Štrkalj, K. (2003), »Kad lingvistikom ravna politika. Nekoliko zapažanja o pravilima lektoriranja na Hrvatskoj televiziji«, Književna republika 1/5-6, str. 174-185.

Tabouret-Keller, A. (1997), »Language and Identity«, F. Coulmas (ur.), The Handbook of Sociolinguistics, Oxford, str. 315-326.

Thomas, P.-L. (2003), »Le serbo-croate (bosniaque, croate, monténégrin, serbe): de l’étude d’une langue ŕ l’identité des langues«, Revue des études slaves 74/2-3, str. 311-325.

Törnquist-Plewa, B. (2000), »Contrasting Ethnic Nationalisms: Eastern Central Europe«, S. Barbour/C. Carmichael (ur.), Language and Nationalism in Europe, Oxford, str. 183-220.

Völkl, S. D. (1999), »Die Sprachensituation nach dem Zerfall Jugoslawiens«, I. Ohnheiser/M. Kienpointner/H. Kalb (ur.), Sprachen in Europa: Sprachsituation und Sprachpolitik in europäischen Ländern, Innsbruck, str. 319-334.

Wiesinger, P. (1988), »Die deutsche Sprache in Österreich«, P. Wiesinger (ur.), Das österreichische Deutsch, Wien/Köln/Graz, str. 9-30.

Wiesinger, P. (2000), »Nation und Sprache in Österreich«, A. Gardt (ur.), Nation und Sprache. Die Diskussion ihres Verhältnisses in Geschichte und Gegenwart, Berlin/New York, str. 525-562.

Zett, R. (1978), »Zur Geschichte des Kroatennamens«, P. Brang i dr. (ur.), Schweizerische Beiträge zum VIII. Internationalen Slavistenkongress in Zagreb und Ljubljana, September 1978, Bern/Frankfurt am Main/Las Vegas, str. 283-293.

Zybatow, L. N. (2000), »Sprachwandel in der Slavia und seine theoretische Einordnung«, L. N. Zybatow (ur.), Sprachwandel in der Slavia. Die slavischen Sprachen an der Schwelle zum 21. Jahrhundert, Frankfurt am Main i dr., str. 3-26.


[1]      Svoje prethodne tekstove u diskusiji, na koje ću povremeno upućivati, označavam rimskim brojevima: I. Republika 1-2, 2001, str. 236-243, II. Republika 9-10, 2001, str. 193-201, III. Republika 3-4, 2002, str. 237-253, IV. Književna republika 1-2, 2003, str. 150-178 i V. Književna republika 7-8, 2003, str. 176-202.

[2]      U ovom članku odgovoram samo na zadnju petinu Damjanovićeve reakcije jer se prethodne četiri petine, kao što i sam Damjanović zapaža (203), ne bave temom ove diskusije. A taj najveći dio članka - iako pisan negativistički - kad se pogleda sadržaj napisanoga, pokazuje da Damjanović potvrđuje manje-više sve moje tvrdnje (od onih na koje se uopće osvrnuo). Zato smatram da je dovoljno uputiti zainteresirane čitatelje da usporede Damjanovićev i moj tekst pa da sami izvedu zaključak. Damjanovićevo uvjeravanje kako ima prijateljski odnos prema slovenskim kolegama najbolje će biti da potvrđuje svojim djelom.

[3]      O ekavici/ijekavici opširnije govorim u IV, 170; V, 182.

[4]      Više o tome kako se teorija ’nevidljive ruke’ koristi za objašnjavanje ne samo ekonomskih i društveno-kulturnih pojava vezanih za novac, moral, modu, ukus i sl. nego i vezanih za jezik v. Zybatow (2000, 7-11).

[5]      U vezi s Grubišićevim odgovorom u cjelini potrebno je napomenuti da se Grubišić ne drži ni elementarnih pravila znanstvenog raspravljanja: kad citira moje rečenice, onda ili izbacuje iz sredine citata (a da to ne obilježi) onu riječ koja mu ne odgovara da bi tako izmijenio značenje rečenice i na tome onda gradio svoju priču (npr. onu da ne razlikujem katalog od korica moje gramatike, 226), ili dodaje u citat neku riječ koju ja nisam napisala (230), ili izmisli nešto kao citat i stavi u navodnike, a toga nema ni u jednom mom tekstu (228). Naravno, pritom ne navodi stranice s kojih me citira kako bi čitateljima otežao provjeravanje (te stranice su 237 i 249 u III). Takvi Grubišićevi postupci pokazuju da mu u ovoj diskusiji uopće nije cilj doći do istine, nego samo do toga da bilo kako pokuša braniti svoju povrijeđenu taštinu, služeći se pritom i tehnikom falsficiranja.

[6]      »Nije Cezar iznad gramatičara, tj. vladari ne treba da se miješaju u gramatička pitanja (Cezar je prije odlučne bitke s Pompejem [kod Farzala, g. 48. pr. n. e.] poslao u Rim glasnika s nalozima kako da se urede pitanja izučavanja latinskog jezika)« (Klaić 1988, 950).