Objavljeno u Književnoj republici, god. 5, br. 7-9
(2007), Zagreb, str. 224-229.
Snježana
Kordić
Već početkom godine HAZU se bila obratila
javnosti tekstom »Hrvatski jezik«, koji sam kritički analizirala za Književnu
republiku. Nešto kasnije, 30.5., HAZU se ponovo oglasila novim tekstom
»Položaj hrvatskoga u europskim integracijama«, koji je prenijela Hina, i o
čijem sadržaju je ovdje riječ.
Čitav
tekst HAZU počiva na neistinitim postavkama, a cilj mu je praviti
neutemeljenu paniku, širiti odbojnost prema Evropi i jačati nacionalizam.
Bez navođenja dokaza predsjedništvo HAZU prikazuje EU kao neprijatelja
koji će Hrvatima oduzeti jezik i slobodu. Zanimljivo je pritom koliko su
kontradikcije u rečenicama akademika očite. Jedna od ključnih
tvrdnji predsjedništva HAZU je sljedeća:
»Predsjedništvo ističe da su Austrijanci
ishodili da se njihov njemački jezik u komunikaciji s Europom služi svojim
karakterističnim rječnikom, a ne onim koji je obvezatan za
Njemačku. To bi značilo da u EU, ako se primijeni načelo
’zajedničkog jezika za narode zapadnoga/Zapadnoga Balkana’, kako se
navodi, postoje narodi koji imaju pravo na svoje jezične posebnosti i
vlastito ime svojega jezika i oni narodi koji to pravo, kao narodi s europske
treće galerije neće imati, nego će svoj jezik svojim vlastitim
imenom moći zvati i njegovati njegove posebnosti, eventualno, samo u getu
svoje sadašnje države (ako im se i to ne zabrani).«
U citiranom odlomku HAZU pokazuje
koliko potcjenjuje mentalne sposobnosti svojih čitatelja: uzima za uzor
Austriju, zapaža i sama da se jezik Austrije zove njemački, a onda bi to
trebao biti dokaz da neke nacije (konkretno Austrijanci) eto imaju pravo na
vlastito ime jezika a mi nemamo. Primjer Austrije dokazuje upravo suprotno od
onoga što HAZU tvrdi. Naime, iako su između Austrijanaca i Nijemaca kad
govore standardnim jezikom veće razlike nego između Srba i Hrvata,
nije uvedena oznaka ’austrijski jezik’ u službene jezike EU, nego se postupilo
u skladu s činjenicom da se radi o zajedničkom jeziku različitih
nacija, austrijske i njemačke.
Premda EU nije uvela oznaku
’austrijski jezik’, uvažila je, kako HAZU kaže, austrijske jezične
specifičnosti kojih nema u njemačkoj varijanti zajedničkog
jezika. Zašto onda HAZU tvrdi da EU neće
uvažiti hrvatske jezične posebnosti? Na osnovi čega nas HAZU
zastrašuje getoiziranjem, čak nas plaši da će nam i u samoj Hrvatskoj
EU zabraniti jezične specifičnosti?
Austrija nije getoizirana i
nisu joj nametnute zabrane u vezi jezika. Neuvođenjem oznake ’austrijski
jezik’ u EU Austrija nije izgubila na državnosti ili nacionalnom identitetu
ništa više od bile koje druge države ili nacije koja je ušla u EU. Ni Belgija
nije bez državnosti ili nacionalnog identiteta iako se nijedan jezik ne naziva
’belgijski’. Kad HAZU lansiranjem izraza »narodi s europske treće
galerije« želi prikazati kao nepravdu ako se jezik ne imenuje po naciji, onda
ju je potrebno podsjetiti da se sasvim sigurno ni Belgija ni Austrija ne ubrajaju
u »europsku treću galeriju«.
Osim toga, kad nekoliko
nacija govori istim jezikom, ne radi se ni o kakvoj nepravdi: zašto bi bila
nepravda što Amerika ne govori nekakav ’američki’ nego engleski jezik? Pa
i Americi i Velikoj Britaniji i Australiji i Kanadi i Južnoafričkoj
Republici je samo od koristi što na svom vlastitom jeziku mogu međusobno
komunicirati. A budući da svi oni govore istim, engleskim jezikom, taj
jezik je dobio na prestižnosti pa ga masovno uče i pripadnici brojnih
drugih nacija. I za druge jezike vrijedi isti princip: što više nacija odnosno
ljudi govori nekim jezikom, to privlačniji on postoje za učenje i
stranim govornicima, bilo zbog ekonomskih, bilo zbog turističkih,
kulturoloških ili drugih razloga. Kad se ovo ima u vidu, jasno je da samo netko
tko je donekle poremećen i otuđen od interesa vlastitog naroda može
napisati »treba se usprotiviti zajedničkom jeziku«, i to u situaciji kada
zajednički jezik već odavno postoji.
A taj zajednički jezik
čak i u nazivu ima i hrvatsku komponentu, dok npr. naziv njemački
ne sadrži i austrijsku komponentu. Pa kad je HAZU toliko stalo da gleda našu
etnonimsku oznaku u nazivu jeziku, onda je mogla uočiti da smo mi čak
u privilegiranom položaju naspram Austrijanaca, čiji postupak prilikom
ulaska u EU u vezi jezika HAZU navodi kao ideal koji trebamo oponašati. Usput
rečeno, HAZU se poziva na navodno »pravo na svoje ime jezika, jedno od
osnovnih ljudskih prava«. Međutim, već odavno je mogla saznati da
takvo pravo ne postoji ni u jednom popisu ljudskih prava (što je pokazao
Bernhard Gröschel, vidi Književnu republiku 1/11-12, 2003, str. 196).
Ali naravno da laici naspram znanstvenika mogu nazivati jezik kako god žele,
kao što i kita mogu zvati ribom.
HAZU o nama koristi
riječ »sitnež« želeći implicirati kako mi u očima EU nismo
dovoljno veliki da bismo zaslužili različite jezike. Očito HAZU ne
zna da se o različitom jeziku govori ne na osnovi količine govornika,
nego na osnovi količine jezičnih razlika.
HAZU piše kao da jezik ne
može biti naš ako tim istim jezikom govore i neke druge nacije. Zahtijeva
»pravo na svoj jezik (bez obzira na postotak njegovih razlika prema drugim
jezicima)«. Izgleda da predsjedništvu Akademije teško dopire do svijesti da
imamo svoj jezik i da nam ga nitko ne oduzima, ali da je uslijed neznatnog
postotka razlika očito da istim tim jezikom govore i neke druge nacije u
drugim državama pa se stoga radi o zajedničkom jeziku Hrvata, Srba,
Bošnjaka i Crnogoraca. Ta činjenica ne dovodi u pitanje da svaka nacija
samostalno kodificira svoje jezične posebnosti, kao što je to, uostalom,
kod nas i rađeno otkako je jezik standardiziran u 19. stoljeću.
HAZU kaže da zabrinjava što
se ni na jednom zapadnoevropskom sveučilištu ne može studirati nekakav
zaseban hrvatski jezik a da se studenti pritom ne upoznaju i sa srpskom,
bosanskom i crnogorskom filologijom. Time HAZU pokazuje koliko nema dodira sa
stvarnošću. Naime, na zapadnoevropskim sveučilištima je pravilo da se
studira čitava slavistika, dakle svi slavenski jezici. Gotovo nigdje se ne
može studirati samo istočna slavistika, samo zapadna ili samo južna, a
studij pojedinačnog slavenskog jezika da i ne spominjemo. HAZU kaže da
hrvatskoj »javnosti nije poznato jesu li hrvatske vlasti, ili njihova legalna
predstavništva, išta poduzele da se takvo stanje promijeni«. Javnosti to zaista
nije poznato, ali nije joj poznato zato što HAZU i Hrvatsko ministarstvo
znanosti, obrazovanja i športa to od javnosti taje: naime javnost bi se
zgrozila kad bi čula kolike novce iz poreza hrvatska država već
godinama rasipava po nalogu HAZU na putovanja njenih članova po inozemstvu
da drže govore o jeziku, pa čak i na plaćanje puta i smještaja
čitavoj zapadnjačkoj publici samo da dođe na njihova predavanja.
HAZU pozitivno ocjenjuje to
što »većina bivših europskih socijalističkih zemalja na
sveučilištima posebno podučava hrvatski jezik«. Ali takvo stanje u
bivšim socijalističkim zemljama uopće ne iznenađuje jer se kod
njih kao i kod nas prethodni režim oslanjao na misao Karla Marxa a Marx je
jezik smatrao jednim od kriterija za naciju. Zato je u tim državama i danas
proširen stav da kad postoji zasebna hrvatska nacija i država, već samim
tim sigurno postoji i nacionalni jezik kojim ne govore druge nacije u drugim
državama. Za razliku od bivših socijalističkih zemalja, na zapadu je
već odavno, najkasnije nakon rušenja Hitlera s vlasti, u potpunosti
odbačeno poistovjećivanje nacije i jezika. Naime, i Hitler je
zastupao stav o neophodnosti podudaranja nacije, države i jezika.
Današnji sveučilišni
profesori u istočnoj Evropi većinom su bili profesori već za
vrijeme vladavine komunista (kao i naši akademici), kada je nepisano pravilo
bilo da profesor treba služiti politici, pa zato, slijedeći takvu naviku i
danas, mnogi među njima služe politici umjesto da javno iznose znanstvene
istine i kad one nisu u skladu s vladajućom političkom ideologijom.
Povodeći se za politikom zaboravljaju da u statutu svakog sveučilišta
piše kao jedna od glavnih postavki znanstvenog rada da je znanost nezavisna od
politike. I etički kodeksi sveučilišta govore o dužnosti članova akademske
zajednice da javno istupaju i iskazuju znanstvene činjenice kada su one, bilo zbog
politike bilo zbog drugih razloga, ugrožene u društvu.
Ali HAZU je daleko od toga
da iznosi znanstvene istine. Čak zahtijeva i od drugih da istinu skrivaju.
Npr. kad Hrvatska televizija ne primjenjuje »prevođenje« ekavskih izjava
Haaškog suda jer ih hrvatska publika razumije, HAZU je proziva zašto »ropski ih
izravno prenosi« jer to je »dokaz da su idiomi zapadnoga Balkana ’isti jezik’: svi
sve razumiju«. Dakle, HAZU želi da se pravimo da ne razumijemo jer to je jedini
način da tvrdnja HAZU da se radi o različitim jezicima postane
uvjerljiva. Drugim riječima, Hrvatska akademija znanosti zahtijeva od
čitave nacije da laže.
Jer poznato je da
međusobna razumljivost dokazuje da se radi o istom jeziku. Već sam u Književnoj
republici (1-2, 2007) citirala akademiku Daliboru Brozoviću radove u
kojima se pokazuje da je međusobna razumljivost lingvistički
kriterij, opisuje se način njenog mjerenja i navodi zaključak da se
granica nakon koje se različiti idiomi svrstavaju u isti jezik nalazi
između 75% i 85% međusobne razumljivost. Netko će se možda
zapitati kako je dobiven zaključak da je granična zona između
75% i 85%. Do tog postotka se došlo nakon što su timovi lingvista
desetljećima na primjerima brojnih jezičnih situacija širom svijeta
ispitivali međusobnu razumljivost raznih idioma tako što su ispitanicima
prezentirali ciljano sastavljen tekst i njegovu razumljivost testirali pomoću
pitanja. Poslije izvršenog testiranja ispitaniku je postavljeno i pitanje da li
mu je bilo lako ili teško razumjeti taj tekst. Nakon što su se odgovori na to
pitanje usporedili s dobivenim postotkom razumljivosti teksta, pokazalo se kao
univerzalno pravilo da kad je razumljivost iznosila 85% ili više, to se
podudaralo s izjavom ispitanika da im je lako razumjeti dotični idiom. A
kad je postotak razumljivosti iznosio 75% ili manje, to se podudaralo s izjavom
ispitanika da im je teško razumjeti dotični idiom. U zoni između 75%
i 85% odgovori su varirali.
Kad je postotak niži a time
i razumijevanje bitno otežano, onda je poželjno prevođenje. HAZU ne zna
takve stvari pa se u vezi s prevođenjem obraća EU pitanjem »Zašto
onda nije skupo prevođenje na estonski, litavski, letonski, slovenski
itd.?«. Očito HAZU nije došla na ideju da se na te jezike prevodi jer su
to međusobno različiti jezici. Nasuprot tome, u našem slučaju
prevođenje nije potrebno jer se radi o jednom jeziku. Nije riječ,
dakle, o skupoći nego o tome da se različiti jezici ne razumiju a
isti jezik se razumije. Zato je na različite jezike potrebno prevoditi a
na isti nije.
Priznati činjenicu da
razumijemo jezik Srba i da nam zato ne treba prevođenje, bilo bi po
riječima HAZU »nasilno jezično unijačenje«. No zašto bi to bilo
unijačenje: ako nekoga razumijemo i ne treba nam prevodilac, to ne
znači da se između nas moraju ukinuti jezične razlike, i to još
nasilno.
Koliko je HAZU iracionalna
vidi se i kad tvrdi u ime svih nas da ćemo radije preći na ruski
jezik, na češki ili na esperanto nego priznati da razumijemo jezik kojim
govore Srbi, Bošnjaci i Crnogorci i da prevođenje zato nije potrebno. Po
riječima HAZU bi priznati da razumijemo jezik Srba, bilo nešto slično
kao u 19. st. prihvatiti nametanje mađarskog ili njemačkog jezika.
Izgleda da članovi HAZU nisu nikad čuli kako je to kad Vaš sugovornik
govori mađarskim jezikom ili njemačkim. Jer da jesu čuli, bili
bi svjesni jedne ogromne razlike: sa sugovornikom koji govori mađarski ili
njemački ne bi mogli razgovarati bez prevodioca, a sa sugovornikom iz
Srbije je prevodilac nepotreban. Ako sugovornik govori ruski, češki ili
esperanto, opet bi nam trebao prevodilac, a HAZU ruski, češki ili
esperanto želi u ime Hrvata »prigrliti kao svoj jezik«. Da li je HAZU uopće
provela anketu među Hrvatima i pitala nas jesmo li spremni učiti
ruski, češki ili esperanto?
Istovremeno si HAZU
populistički pripisuje da izražava glas naroda i kaže kako narod navodno
strepi od EU da će mu EU oduzeti jezik. HAZU i prijeti u ime naroda
ustankom: »Mnogo bi skuplje i pogubnije bilo nezadovoljstvo cijeloga jednog
naroda«. Znači, ili će EU prihvati tvrdnju HAZU o navodno
različitim jezicima Hrvata, Srba, Bošnjaka i Crnogoraca, ili će HAZU
nahuškati čitav narod na stvari pogubne za EU.
HAZU daje EU do znanja da je
spremna jednako kao što je srušila bivšu Jugoslaviju tako sada srušiti i EU:
»ako nam s nametnutim oblikom i imenom jezika u Jugoslaviji nije bilo dobro, i
ako je to bio jedan od razloga raspada bivše savezne države, treba se
odlučno usprotiviti pokušaju da se Hrvatima u ime ’europske slobode za sve
narode’ opet nametne jaram nekoga ’zajedničkog i jedinstvenog jezika’«. Iz
tog citata se vidi koliko neistinitih tvrdnji HAZU ima u samo jednoj
rečenici: nije točna tvrdnja HAZU da su u Jugoslaviji oblik jezika i
ime jezika bili nametnuti (opširne dokaze navela sam u Književnoj republici
3/9-12, 2005, str. 219-227; 4/9-10, 2006, str. 154-163), nije točno da
danas postoje pokušaji da se nametne zajednički jezik jer ne može se
nametnuti nešto što je stvarnost već preko stotinu godina, nije točno
da je postojanje zajedničkog jezika »jaram«, nije točno da je
zajednički jezik jedinstven jer je preko stotinu godina raslojen na
današnje nacionalne varijante, i nije točno da postoje pokušaji da se
nametne jedinstvo, naime niti je ikad prije bilo pokušaja da se ukinu varijante
niti ih danas ima.
Potpuno je neutemeljeno
zastrašivanje kojim se služi HAZU kad kaže da u EU »bi se jedinstvo zacijelo
moralo diktirati iz nekog centra, koji u tom već ima iskustva«. U toj
rečenici HAZU implicira da je u prošlosti netko, sigurno Beograd, diktatom
ukinuo hrvatsku, bosansku i crnogorsku varijantu da bi postigao jedinstven
jezik, što nije točno. Čitavo vrijeme supostojale su ravnopravno
jedna pored druge sve četiri varijante. U skupštini Jugoslavije svatko je
slobodno govorio na svojoj varijanti, knjige su izlazile na četiri
varijante, udžbenici također, mediji su bili na četiri varijante itd.
Nije točno ni da danas netko želi ukinuti hrvatsku varijantu, kao što nije
točno ni da je Beograd miljenik EU kojeg će EU zadužiti da diktira
ukidanje hrvatske varijante.
Izražavanjem zabrinutosti
zbog »nekadašnje tzv. slobodne Europe« HAZU izgleda želi sugerirati da u Evropi
ne vlada sloboda. S istim ciljem ironično koristi sintagmu »u ime europske
slobode za sve narode«. Poruka je dakle: trebamo zaboraviti neslobodnu Evropu i
držati se uz skute HAZU jer samo onda možemo okusiti potpuno slobodan diktat da
grešku moramo zamijeniti pogrješkom, da neću moramo
zamijeniti pomoću ne ću, itd.
Kako bi nam omrznula Evropu,
HAZU sugerira da je čitava zapadna Evropa u rukama komunista iz bivše
Jugoslavije. HAZU je naime iz tajnih izvora dočula da se u Velikoj
Britaniji, Francuskoj, Njemačkoj, Italiji i Nizozemskoj »spominjanje hrvatske
jezične posebnosti često prikazuje kao primitivno
’nacionalističko’ bogohuljenje«, a to je »formulacija iz retorti bivših
centralnih komiteta«.
Nema sumnje, Evropa nam je
neprijatelj jer HAZU kaže da nas tamo očekuje »prisilni brak« na koji
ćemo biti »primorani«, Evropa jedva čeka da nama »sitnežu« »nametne
jaram«, ona nam želi »diktirati« »u getu«, tamo nas čeka »nasilno
jezično unijačenje« pred čijim strahotama se »strepi« i kojem
»se treba odlučno usprotiviti«.
Iako se iz Haaga ili iz EU
nikada nije čulo nešto slično, HAZU u njihovo ime kaže da »na
primitivnom zapadnom Balkanu ionako ne može biti standardnoga jezika«.
Znači HAZU izmišlja da drugi o nama kažu da smo primitivni kako bismo mi
omrznuli te druge. Izmišlja i da ti drugi poriču postojanje standardnog
jezika na zapadnom Balkanu, opet da bismo ih mi zamrzili. A onda traži od
hrvatske vlade da na to reagira u Haagu ili u EU: »Javnosti nije poznato je li
Hrvatska na sve to pri Haaškom sudu i pri institucijama u EU reagirala«. No,
kako bi bilo da vlada na sve to za promjenu malo reagira kod HAZU?